No, unatoč vrlo kompleksnoj situaciji, brojne su tvrtke još jednom pokazale i dokazale kako su društvena odgovornost i etička načela iznad poslovnih ciljeva i profita. Zbog sankcija nametnutih Rusiji, brojne globalne i regionalne kompanija već su aktivirale strategije za izlazak s tog velikog tržišta. Kod nekih je taj izlazak finalan, kod većine se ipak očekuje da su s planovima izlaska izradili i akcijske planove povratka u Rusiju, nakon okončanja sukoba i smirivanja cijele situacije.

A s obzirom na veličinu izazova s kojima su suočeni, takve odluke pretpostavljaju da su kompanije izradile okvirne projekcije za poslovanje za idućih 3, 6 i 12 mjeseci. Te projekcije nužno podrazumijevaju predviđanje različitih, pa i najgorih scenarija.

Za sada su najsnažniji direktan kanal utjecaja rata u Ukrajini na gospodarstvo cijene energije koje su već značajno porasle i očekuje se nastavak rasta. Europi je Rusija glavni dobavljač energije - čak 160 milijardi kubičnih metara plina, odnosno 40 posto ukupnog uvoza potrebnog za opskrbu prirodnim plinom svake godine stigne iz Rusije. Zato je potrebno u što kraćem roku pronaći alternative te se pripremiti za smanjenje ovisnosti o ruskoj energiji, a to je prema najavama europskih čelnika i smjer u kojem će krovna EU politika krenuti već ove godine.

Vrlo je važno pritom razumjeti da je je ovakva situacija mnogo povoljnija za Europu i njeno gospodarstvo od eventualnog scenarija obustave isporuke energenata iz Rusije. Taj scenarij koji smo očito izbjegli bi prouzročio nestašice i veliki udar na gospodarstvo i standard života, s obzirom da je trenutno u tijeku i sezona grijanja kućanstava. Ovako na snazi umjesto velikog šoka za koji ne bi imali kratkoročno rješenje imamo i dalje tržišni mehanizam poskupljenja energenata.

To poskupljenje s jedne strane opterećuje gospodarstvo, no s druge strane podržava i ubrzava sve više očekivani odmak od vađenja plina, elektrana na ugljen i nuklearne energije te povećanje napora u korištenju energije iz obnovljivih izvora. Fosilno gorivo poput plina kao i nuklearna energija su pritom manje nepoželjne alternative kojima možemo stabilizirati sustave, prije no što prava energetska tranzicija dobije svoj zamah. Plin pritom ne moramo dobivati plinovodima, već se puno veći udio može koristiti kroz dobavu ukapljenog prirodnog plina. U tom energetskom miksu, srednjoročno i dugoročno možemo računati i na vodik, ali i zeleni plin i biomasu.

Kad se vratimo na razinu kompanija, za upravljanje krizom kakvu imamo trenutno najveća je odgovornost na menadžmentu. Menadžeri moraju biti vrlo uspješni u balansiranju specifičnih potreba zaposlenika i poslovnih procesa koje su rezultat aktualnih događanja (nove normalne/osnovne potrebe - fleksibilnost, modeli plaća, politike preseljenja, humanitarna pomoć), sa ciljevima poduzeća, a i te ciljeve je potrebno kontinuirano preispitivati i usklađivati s obzirom na makroekonomske promjene koje se događaju povećanom dinamikom.

Osjećaj neizvjesnosti u kratkoročnoj i srednjoročnoj perspektivi potrebno je rješavati kroz otvorenost, suradnju, transparentnost i aktivno rješavanje problema. Zbog toga smatramo važnim da kompanije izdvoje krizni tim koji će svakodnevno biti posvećen upravljanju krizom i koji će biti zadužen za što bržu i kvalitetniju reakciju kompanije na sve izazove koji nam još predstoje u narednim mjesecima.