Pietro Ferreo, izvršni direktor čokoladnog giganta Fererro, koji je stradao na biciklu u Južnoafričkoj Republici, upravljao je kompanijom sa svojim mlađim bratom od 1997. godine. Iako su braća držala operativu, 85-godišnji Michele, padre familias dinastije Ferrero, kontrolirao je strategiju.

Prvi ozbiljniji sukob s ocem, koji se klonio akvizicija, dogodio se prije dvije godine kada je, pod pritiskom širenja kompanije, Pietro pokušao preuzeti Cadbury. Tom se potezu žestoko usprotivio otac, a Ferrero je odustao od ponude, ostavljajući Cadbury u rukama Krafta. Očev skepticizam prema akvizicijama nije uspio pobijediti.

Nedavno je obitelj Ferrero razmišljala da se pridruži konzorciju talijanskih kompanija koji bi uz podršku talijanske vlade preuzeo šampiona talijanske mliječne industrije Parmalat, štiteći kompaniju od Lactalisovog preuzimanja. Pietro Ferrero odustao je od ideje, držeći da bi to tvrtku umiješalo u talijanski visoko politiziran korporativni svijet. Nije poznato je li takvu odluku zapravo donio tihi i mudri otac Michele koji je kompaniju doveo do vrha.

Talijanski poduzetnici, naime, vole svjetla reflektora. I njihov je ples na vrhu predvidljiv u svojim fazama. Bez obzira na to zovu li se Agnelli, Bentetton ili Berlusconi, nakon što stvore bogatstvo, obično kupe jahtu, pa nogometni klub, a ako pucaju baš jako visoko – kupuju medije i politički utjecaj

Michele Ferrero, prvi čovjek talijanske čokoladne dinastije, za je talijanske pojmove poduzetnik-vanzemaljac kojeg novinari nazivaju pustinjakom. Forbes mu da je dao titulu najbogatijeg čovjeka Italije, procijenivši njegovo bogatstvo 6,3 milijarde eura. Njegova strast nikad nije bila glamurozna, nego jedinstvena i trajna. Michele, naime, voli čokoladu.

Ferrero, koji je stvorio Nutellu, Tic Tacs i Kinder jaja, na mnogo je načina stvarni Willy Wonka. Urbana legenda kaže da je u kućnom laboratoriju pet godina pokušavao otkriti kako savijati prhke oblatne kojima su obložene čokolade Ferrero Rocher.

Ferrero, također, izbjegava sve rituale i pravila talijanskog poslovnog svijeta. Nikada, primjerice nije napravio akviziciju. Preselio je, doduše, dio Ferrera u belgijski Arlon, smatrajući da inovacije nisu moguće u bučnim gradovima.

Ferrero se rodio 1925. godine u Albi, blizu Torina, gdje je Gianni Agnelli izgradio carstvo Fiat, a Barola se postao kralj talijanskog vina.

Michelov otac, Pietro, po kome je dobio ime njegov preminuli sin, udario je temelje biznisa. Pietrova ideja, koja se rodila u oskudnim poslijeratnim godinama, bila je stvoriti slatkiš koristeći lješnjake, rasprostranjene oko Albe, umjesto skupog kakaa. Kilogramu tog slatkog namaza Pasta Gianduja (sadašnja Nutella)stajala je tri puta manje od kilograma čokolade. Do pedesetih godina prošlog stoljeća Pietro stariji imao je 200 kamiona kojima je dostavljao Gainduju cijeloj Italiji, a nekoliko godina kasnije broj se povećao pet puta. Veći vozni park u to je vrijeme imala samo talijanska vojska.

Michele je ušao u obiteljski posao kada je imao 20 godina, a prvim je čovjekom kompanije postao u 32. Pretvarajući vješto mane u prednosti, svoje je proizvode reklamirao marketinškim lredom 'Više mlijeka, manje čokolade'.

Ferrero je također imao uređeni instinkt kako prodavati u inozemstvu. Amerikancima je prodao Tic-Tac, u Njemačkoj je pokrenuo Mon Cheri, i danas Ferrero danas zapošljava 21.600 ljudi u 18 tvornica u Europi, Australiji, Južnoj Americi i SAD-u te je tržišni lider u većem dijelu zapadne Europe izvan Velike Britanije.

No, Ferrerov je najveći talenti bio znati što djeca žele. 'Nikada se nemojte pokroviteljski odnositi prema djeciu', citira ga se u knjizi Nutella, talijanska legenda, autora Gigija Padovanija.

Kinder jaja lansirao je 1974. nakon što je rekao svom timu da bi trebali napraviti projekt Uskrs svaki dan. Primijetio je, naime, da djeca brzo odbacuju uskrsna čokoladna jaja veseleći se iznenađenju u njima.

Ferrero je kompanija koju vodi obitelj i tu neće biti puno prostora za vanjske menadžere, procjenjuju analitičari vjerujući da će se kompanije i dalje voditi interno.