Iako voda pokriva oko 70 posto površine cijelog planeta, samo 2,5 posto čini slatka voda, od čega je tek 31 posto u tekućem stanju, a 69 posto je zaleđeno. Od cjelokupne godišnje potrošnje vode, 70 posto otpada na poljoprivredu, 19 posto ode na proizvodnju energije, a 11 posto na vodu za piće i sanitarije.

Oko 11 posto stanovnika Zemlje koristi vodu izravno iz prirode dok je zabrinjavajuće to da 35,9 posto ljudi ispušta otpadne vode direktno natrag u prirodu, bez ikakvog zbrinjavanja toksina. Najveći problemi u svjetskoj opskrbi vodom su njena nejednaka distribucija koja se proširila zbog nagle urbanizacije, tehnički problemi u dostavi, skupa desalinizacija morske vode te nepovoljni hidrološki ciklus s previše ili premalo padalina, zbog čega oko dvije milijarde ljudi živi na područjima oskudice vode, tj. na raspolaganju im je manje od 2,7 litara na dan. Daljnjih 1,6 milijardi ljudi suočava se s oskudicom vode zbog ekonomskih razloga, tj. država im je ne može osigurati. U pitanju su zemlje Latinske Amerike, Jemen, Pakistan, dijelovi Irana i Iraka te jako velik dio cijelog afričkog kontinenta.

Hrvatska je, s druge strane, iznimno bogata pitkom vodom. Prema podacima Eurostata, na tisuću stanovnika raspolaže s 28.800 kubika vode, a slijede nas Finska i Švedska s oko 20.000 kubika vode po tisuću stanovnika. Procjenjuje se da cijela zemlja raspolaže s 26 milijardi kubika vode, godišnje potrošimo oko milijardu kubika, a 90 posto pitke vode dobivamo iz podzemnih izvora. Vodom je u Europi najbogatija Norveška te na 1000 stanovnika raspolaže s 46.500 kubika, a dobro stoji i Srbija s 24.500 kubika. UNESCO-ov izvještaj o dostupnosti vode smješta Hrvatsku među pet najbogatijih u Europi i 40 najbogatijih zemalja u svijetu.

U Europskoj uniji najlošije stoje Malta, Cipar, Poljska i Češka, a najveće probleme u opskrbi ima London, čije su vodovodne cijevi u proteklih šest godina pucale više od 36.000 puta - glavnina sustava napravljena je još u viktorijansko doba (krajem 19. stoljeća), zbog čega su enormni gubici pitke vode na dnevnoj bazi i sustav jednostavno nije pratio golem rast stanovništva glavnog grada Ujedinjenog Kraljevstva.

Kalifornija spada među najsuša područja na Zemlji i njeni problemi u opskrbi pitkom vodom nisu nikakva novost. Ova američka savezna država ima jedan od najkompliciranijih sustava opskrbe vodom, kojim upravljaju stotine privatnih i poduzeća u miješanom vlasništvu, a financijaši hvale dolazak vode na burzu jer će se tako 'omogućiti bolje upravljanje budućim rizicima'. Cijena vode u Kaliforniji u proteklih godinu dana se udvostručila. Konteksta radi, treba reći da ulagači koji žele uložiti u ovaj resurs neće kupovati vodu, već samo tržiti ugovorima za njenu isporuku, slično kao što se trguje sirovom naftom.

Profesor Frederick Kaufman, autor knjige 'Bet on the farm: How food stooped being food', u časopisu Nature oštro je kritizirao burzovne špekulacije vodom, navodeći kako se ulagači na burzi bogate na tuđoj gladi, a uskoro i žeđi:

'Cijene kukuruza, riže, pšenice i soje u posljednjih pet godina tri su puta rušile cjenovne rekorde, a robne burze više nisu mjesta na kojima se formira cijena u tradicionalnom smislu, već služe kao motori zarade za banke i privatne fondove. Zato trgovanje vodom može dovesti do katastrofe. Nije bilo potrebe za trgovanjem vodom na burzi, ali na kasinima Wall Streeta već možete trgovati ugovorima vezanim uz vjetar, snijeg ili kišu pa se ludovanje financija samo nastavlja.'

Kakvi su točno naši zakoni, crpi li se koncesijama previše vode i ima li prostora za privatizaciju opskrbe vodom, pitali smo Desanku Sarvan, savjetnicu u Istarskoj županiji koja je doktorirala na temu ljudskog prava na vodu. Sarvan kolege iz struke nazivaju najvećom stručnjakinjom u zemlji po pitanju upravljanja vodnim resursima, a za tportal kaže kako Hrvati ne trebaju strahovati od privatizacije vodovodnih sustava.

'Mnogi ljudi ne razumiju problematiku opskrbe i odvodnje i ne znaju da je naš sustav vrlo dobar. Godine 2010. donesen je novi Zakon o vodama te je isključio mogućnost privatizacije te javne usluge. Amerikanci imaju posve drugačije sustave, a kod nas to mogu obavljati samo trgovačka društva u javnom vlasništvu, u vlasništvu općina i gradova', kaže uvodno Sarvan i nastavlja:

'Zemlje poput Engleske i Francuske imaju djelomično privatizirane sustave. Iskustva su pokazala da dolazi do puno više isključenja korisnika usluga nego kad su te usluge bile javne, voda je poskupjela, nije se upravljalo po zakonu. U francuskom Grenobleu zabilježene su i korupcijske afere i jako velik dio gradova koji je privatizirao vodovode otkupio je tvrtke od privatnika i vratio se na javnu opskrbu. Jedinica lokalne samouprave tako ima veću kontrolu nego kad privatnik radi to na temelju ugovora o koncesiji.'

Iako sugovornica hvali naše zakone o vodnim resursima, smatra da bi pravo na pitku vodu trebalo unijeti u Ustav kako bi se voda dodatno zaštitila od mogućih zakonskih izmjena, a koje nikad nisu isključene. Slovenija je, podsjetimo, još 2016. unijela u svoj ustav dostupnost pitkoj vodi kao jedno od temeljnih ljudskih prava.

'Slovenija je prva u Europi u ustav upisala vodu. Slične inicijative nisu prošle u Italiji i Belgiji jer se pojasnilo da su korisnici već dovoljno zaštićeni postojećim zakonima. Kad bi voda bila u Ustavu, mogli bismo biti sigurniji da neće doći do promjena sustava koji sad imamo', kaže Sarvan. U razgovoru za tportal zaključila je kako u Hrvatskoj još uvijek velik postotak ljudi ima seoske vodovode ili koriste vodu iz svojih bunara, bez gotovo nikakve kontrole njene kvalitete.

Profesorica s riječkog Pravnog fakulteta i predstojnica Katedre za ustavno pravo Sanja Barić bavi se problemom prava na vodu, za koje smatra da mora biti univerzalno i temeljno ljudsko pravo. Podsjeća nas kako je od grčkih polisa i rimskih akvadukta pristup vodi bio osiguran svim članovima zajednice u odgovarajućim količinama za piće i sanitarije, a to se pravo protezalo kroz srednji vijek, komune i prve zakone u 19. stoljeću, da bi se odstupanje od načela jednakosti opskrbom vodom pojavilo u suvremenom svijetu na prijelazu iz 20. iz 21. stoljeće.

Mišljenja je da Hrvatska treba upisati pravo na vodu u Ustav jer je ona temeljno ljudsko pravo i jer bi se tako onemogućilo stjecanje vlasništva te privatizacija usluga u odnosu na piće i sanitarnu uporabu i zato što je zaštita voda jedna od tradicionalno prepoznatih vrijednosti zakonodavstva Hrvatske još od 19. stoljeća.

Konkretno, na primjeru Slovenije, koja je konstitucionalizirala pravo na vodu u studenom 2016., u ustav su dodani idući članci: Svatko ima pravo na pitku vodu; Izvori vode su javno dobro kojim upravlja država; Izvori vodi namijenjeni su održivoj i trajnoj opskrbi stanovništva pitkom vodom i vodom za sanitarnu uporabu i u tom dijelu nisu dio tržišta (nisu tržišno dobro); Opskrbu pitkom vodom i vodom za sanitarnu uporabu osigurava država preko lokalnih jedinica, i to neposredno i neprofitno.

U Hrvatskoj je peticiju za upisivanje prava na vodu u Ustav lani pokrenula stranka Most, a kako sada stoje stvari, potpisalo ju je tek nešto više od 7000 ljudi.