Motociklistička industrija i motori dominantno su muški teritorij, no posljednjih godina na scenu su stupile mnoge žene koje su napravile ravnotežu u tom svijetu. Zvuk motora odavno je osvojio i našu sugovornicu Ines Stanić, po mnogočemu pravu inspiraciju. No ona ne nosi kožne jakne s oznakama i ne ide po bajkerskim susretima, ona se motorom koristi za sport, razonodu i natjecanja, a nedavno je na jednom takvom odnijela i pobjedu.

'Nisu mi se slegli dojmovi, tek sad postajem svjesna toga da je sve iza mene. Bilo je toliko lijepo da bih opet sve ponovila. Mnogi su bili sumnjičavi i rekli da dvotaktni motor neće moći izdržati toliku vožnju, ali moja Beta sve je izdržala, i to zvjerski! Prije starta odlučila sam da će fokus biti samo na njoj i da ona izdrži reli', govori nam studentica međunarodnih odnosa na Libertas veleučilištu u Zagrebu.

Dinaric Rally bio joj je prvi reli, ali sprema se nastaviti pomicati granice.

'Ovo je bio dokaz da stvarno sve mogu. Svi su, pa i sama sam donekle vjerovala u sebe, ali nekako ti je sve nestvarno, kao da nisi dovoljno siguran', priznaje.

Za reli se nije posebno spremala zbog fakultetskih obaveza premda je svaki dan rolala, vozila bicikl ili trčala.

'Bilo mi je važno da se fizički pripremim jer je to bila dosta velika kilometraža i cijelo vrijeme su nekakve vibracije, a ti moraš čvrsto držati motor i izdržati tih nekoliko sati. Više sam pripremala motor nego sebe. Htjela bih zahvaliti Josipu Dolačkom i Beta motoru Hrvatska na pomoći oko pripreme motora, kao i Enduro labu i Bläkläderu na podršci. I naravno, svim mojim prijateljima koji su bili velika podrška i bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće', kaže.

Njezina priča je nadahnjujuća i zanimljiva već po tome što je motorima, brzinom i adrenalinom nisu zarazili roditelji, dečko ili netko blizak.

'Krenulo je to s motorima još u djetinjstvu, ali moji roditelji nisu bili oduševljeni time pa nisam nikome ništa govorila, nego je to bilo nešto samo moje. Išla sam u školu, ali sam paralelno odlučila raditi i zaraditi pa sam si kupila prvi motor, našla autoškolu, položila vozački i došla kući s njim, Yamahom 125. S vremenom sam krenula i s akrobacijama. Počela sam s kolegom, imali smo razne nastupe. To su stvari koje naprosto probate i vidite kako vam idu, ako ne idu - dignete se i probate ponovo. Bitno je imati volje, upornosti, želje i sve ide. Jako puno stvari danas se može naći na internetu, a može se naučiti gledajući druge kako to izvode. Oduvijek su me privlačili svi motosportovi i volim sve živo probati. Spajam stvari koje volim - prirodu, motore, ljude. S vremenom sam uspjela opet ušparati i kupila enduro motor, a prije nekoliko mjeseci i Betu, s kojom sam pobijedila na Dinaric Rallyju', objasnila nam je Ines.

Prisjetila se kako su roditelji reagirali na tu njezinu strast i kad je dovezla kući svog prvog dvokotačnog ljubimca.

'Mama je bila u šoku, prvo nije znala što bi uopće rekla, mislila je da to nije moj motor. Ali s vremenom je to donekle prihvatila jer zna da me odmalena zanimao adrenalin', rekla nam je neustrašiva djevojka koja govoreći o svojoj strasti ni na trenutak ne skida osmijeh s lica. Većina njezinih prijatelja nije u moto svijetu, ali joj je drago što razumiju njezinu adrenalinsku ljubav.

Pitamo je što joj prolazi kroz glavu dok juri šumama, krivudavim putovima, blatom, lokvama. Uvjerava nas kako joj ništa ne predstavlja nikakav problem, dapače zabavnije joj je i izazovnije kad su uvjeti lošiji.

'Od malih nogu bila sam u sportu, ali motosport je zaista posebna priča u koju ulaziš punog srca. Što mi prolazi kroz glavu? Kad stavim kacigu na glavu i sjednem na motor, u tom trenutku ništa više ne postoji. Nisu to neke brzine, nego uživanje u trenutku, životu', poručuje.

Osim što je vrsna na dva kotača, nije joj problem ni popraviti kvar na svom vozilu.

'Ne bih rekla da sam neki mehaničar, ali oduvijek mi je bilo dosta važno to da ne moram biti ovisna ni o kome ako mi se nešto dogodi i da to mogu sama riješiti. Veće probleme, kao što su recimo popravci mašine, prepuštam iskusnim ljudima. Odem kod Štefa Račkog, koji je legenda, i on to riješi. Ne bih ga mijenjala ni za što!' ističe.

Tumači nam kako su ljudi u tom sportu otvoreni, spremni pomoći i kad si okružen njima, život je puno ljepši. Zasad nije razmišljala o enduro školama.

'Znam da postoje mnoge škole i uvijek ću rado poslušati svačiji savjet, pogotovo ljudi koji su u ovom sportu. Primjerice, ako nešto pogrešno radiš kod stunta, ne uspijevaš napraviti neki trik, puno pomaže kad te netko snimi pa vidiš gdje griješiš. Još bolje je ako imaš nekoga tko dobro poznaje tehniku pa te usmjeri jer vidi što pogrešno radiš', kaže nam Ines.

Pitali smo je i koliko puta je dosad pala i što bi se trebalo dogoditi da se odljubi od te svoje strasti.

'Više puta sam pala, potrgala sam i nogu, imala potres mozga, ali to me nije spriječilo da nastavim dalje. Ništa me ne može odvojiti od ovoga jer kad sam slomila nogu, svejedno sam vozila stunt na qadu', naglašava.

Budući da još uvijek vladaju predrasude da žene nisu dobre vozačice automobila, a kamoli jurilica, zanimalo nas je je li se i ona suočila s takvim komentarima okoline.

'Nisam to doživjela. Kad sam u civilu i govorim o tome, onda su ljudi dosta sumnjičavi i misle: 'Ma nema šanse da ona vozi takvo što', ali kad sjednem na motor, razuvjerim ih', smije se Ines. Vozi se uglavnom vikendom. Na moto susrete ne ide jer je to ne privlači, a od motociklističkog svijeta zanimaju je isključivo motokros i akrobacije, dok cestu baš i ne preferira.

'Vozači automobila su užas. Imam osjećaj da na druge vozače gledaju kao na čunjiće. Pogotovo kad je promjena vremena ili kiša u pitanju. Uopće ne paze, skreću bez žmigavca, voze kao muhe bez glave i kad te vide, prave se da te ne vide. Nije mi se jednom dogodilo da sam skoro imala nesreću. Čast izuzetcima. Kad vozim cestom, nije mi fokus samo na mojoj vožnji, nego pratim dva, tri vozila ispred sebe i gledam tipka li ta osoba po mobitelu, šminka li se u tom trenutku ili stvarno pazi gdje sam ja. Zapravo jako pazim na tuđe reakcije', naglašava Ines te nam otkriva da se baš nikad ne boji: 'Jedino čega se bojim je cesta i ono što sam ranije rekla - drugih vozača.'

Osim što studira, radi studentske poslove jer treba održavati motor i balansirati svime što donosi taj sport. 'Moji roditelji nisu u financijskoj mogućnosti da bi to mogli hendlati niti bih im takvo što htjela priuštiti. Dobila sam stipendiju i nisam htjela da mi roditelji išta plaćaju, ne želim ih opterećivati time. Jer ovo je skup sport te iziskuje velike financijske troškove i želim sve sama realizirati', poručuje.

Primarni poslovi koje radi uglavnom su vezani uz sport i djecu.

'Bilo što vezano uz animaciju i djecu nešto je moje. Stvarno to obožavam. Na Tomislavcu treniram klizanje, a prije toga i borilačke sportove', kaže. Pored svega, ova svestrana djevojka vješta je u sviranju. Završila je glazbenu školu za harmoniku, a trenutno, naglašava, svira klavijature, ali samo sebi za dušu.

Vozeći je naučila da je bitno slijediti svoje srce i ostvarivati snove, a osim adrenalina, voli uživati u ljudima, prirodi, životu.

'Veseli me kad nekog drugog veseli nešto, bez obzira što to bilo. To me nekako najviše inspirira i srce mi je onda veliko kao kuća. Ispunjava me obitelj, kao i prijatelji, životinje, pomaganje drugima, crtanje, glazba', ističe.