Kada je Petar Zoranić porinut u rujnu 1959. godine u riječkom 3. maju, nitko od nazočnih nije ni pomišljao da će ponos zadarskog brodara Jugotankera ploviti tek nešto više od tri mjeseca. Predstojeću tragediju nije slutio ni čitav Zadar koji se tjedan dana od porinuća sjatio u luku kako bi razgledao brod dug 192 i širok 25 metara.

Štoviše, okupljeni Zadrani predviđali su tankeru, nazvanom po njihovu sugrađaninu i autoru prvog hrvatskog romana 'Planine' iz 1536. godine, dug život, a posadi zaželjeli mirno more.

Tanker građen od čelika imao je istisninu 16.300 bruto-registarskih tona i nosivost od 25.300 tona. Bio je pogonjen s dvije parne turbine De Laval švedske proizvodnje i ukupne porivne snage od 12.500 konjskih snaga. Sa svojih maksimalnih 17,3 čvora, u to je vrijeme bio jedan od bržih, a zbog opreme smatrao se jednim od najsuvremenijih i najsigurnijih tankera u svijetu.

Štoviše, zbog svoje udobnosti i konkurentnosti na svjetskom brodograđevnom tržištu pomorci koji su plovili na njemu smatrali su se povlaštenima. Iako dizajniran da plovi dugo i mirno, M/T Petar Zoranić, kako je glasio službeni naziv broda, nije bio te sreće.

Kobna plovidba Jugotankerova broda započela je 13. prosinca u gruzijskoj luci Tuapse, odakle se Crnim morem otisnuo prema Hamburgu noseći 12.065 tona lako zapaljivog 90-oktanskog benzina i 11.300 litara dizela. Za kormilom Petra Zoranića bio je Ante Sablić, jedan od najiskusnijih hrvatskih kapetana duge plovidbe rodom iz Kostrene, a koji je više od stotinu puta prošao prijeteći tjesnac Bospor. Sablićev peljar, odnosno stručnjak za uplovljavanje i isplovljavanje u luku, plovidbu kroz tjesnace i pogibeljne situacije, bio je turski pomorac Cevdet Cubukcu. On se prije tragedije po pravilima sigurnosti plovidbe kroz Bospor ukrcao u karantenskoj postaji radi ispomoći kapetanu Sabliću te drugom časniku palube Andriji Grdakoviću i kormilaru Ivanu Karliću. Pored njih četvero, na tankeru je bilo još 48 pomoraca, kao i supruge dvojice od njih.

Udar i eksplozija probudili čitav Bospor

Prema istrazi koja je uslijedila nakon potonuća i havarije, Petar Zoranić je, držeći se azijske strane tjesnaca, plovio prema pomorskim propisima u pravcu Istanbula brzinom od pet do šest čvorova. Puhao je tek lagani južni vjetar pa se činilo da će rizična plovidba proći bez problema. Na nekih 4,5 milja sjeverno od Istanbula Zoranićev kapetan i dežurni časnici zamijetili su na radaru kako im se približava veliki brod. Sijekući Zoraniću kurs, nepoznati brod plovio je azijskom stranom umjesto da se drži europske obale.

Tek nakon sudara i havarije dežurni zapovjednici saznali su da je riječ o tankeru World Harmony britanske proizvodnje i u vlasništvu grčkog brodarskog tajkuna Stavrosa Niarchosa. Brod star tek šest godina plovio je u Crno more i neskladno sjekao kurs Zoraniću u pravcu ruskog Novorosijska. Grčkim brodom zapovijedao je Aristoteles Badzis, a na njemu se nalazilo 40 članova posade i putnica, supruga jednog od pomoraca.

Do kobnog udara došlo je u 2.40 sati kod Kanlice, istanbulske četvrti poznate po specifičnom jogurtu. Prazni grčki tanker svojim se pramcem silovito zabio točno u spremnik s visokooktanskim benzinom na Zoranićevu desnom boku. Silina eksplozije zatresla je čitav Bospor s obje strane i probudila sve stanovnike, među kojima je bio i poznati turski pisac Orhan Pamuk te je sablasni spektakl plamtećeg tankera opisao u knjizi 'Istanbul: Grad sjećanja', zbog koje je, između ostalih svojih djela, nagrađen 2006. godine Nobelovom nagradom za književnost.

Oba broda zahvatio je ogroman plamen pa posade nisu bile u mogućnosti ugasiti požar, a dodatnu opasnost predstavljao je vjetar koji je ploveće baklje nosio prema obližnjem skladištu nafte. Posade oba broda su tražeći spas počele skakati u more, u kojem je prijetila nova opasnost u obliku zapaljene nafte što je istjecala iz spremnika. Uz to, more je bilo hladno, tek nekih 10 stupnjeva Celzijevih, a utopljenike su snažne morske struje odnosile dalje od obale i spasa. Jedan od pomoraca, pokazala je istraga, krajnjim snagama dočepao se obale i gotovo izvukao, ali na samom kraju nije imao snage izvući se na obalu pa se utopio. Tijekom istrage zabilježena je i sretna okolnost po hrvatske pomorce koji, iako je bilo kasno, nisu spavali, već su bili budni i zaokupljeni pismima obitelji koja su nenadano rano stigla iz domovine. Prema planu brodskog agenta, posada je trebala zaprimiti pisma tek nakon uplovljavanja u Hamburg.

Bombardiranje ploveće buktinje

Potpuno neupravljivi Petar Zoranić plutao je nošen jakim vjetrom i morskom strujom prema obali, a u tom nekontroliranom kretanju udario je u turski putnički brod Tarsus, u tom trenutku usidren i osvijetljen. U to vrijeme turske vlasti alarmirale su vojsku i vatrogasce koji nisu uspjeli spasiti drvene kuće uz obalu zaljeva Beykoz, gdje se nasukala plamteća buktinja u koju se pretvorio grčki brod.

U sudaru brodova izlilo se ukupno 18.000 tona nafte koja je onečistila gotovo čitav tjesnac. Hrvatski tanker doplutao je u plićak u kojem je gorio idućih 55 dana, što je u potpunosti prekinulo prometovanje jednim od najvažnijih plovidbenih puteva. Zoranića se naime turske vlasti nisu usudile gasiti jer su ga potresale povremene eksplozije. Vojska je na kraju posegnula za krajnjim pokušajem gašenja iz zraka. Tursko ratno zrakoplovstvo danima je bombardiralo brod kako bi ugušilo vatru i spriječilo njezino širenje, no plamen na brodovima i u moru oko njih te hladno more odnijeli su 53 života.

U pomorskoj tragediji poginuo je 21 hrvatski časnik i pomorac, 29 grčkih časnika i pomoraca, turski peljar Cubukcu te dvojica turskih carinika na Tarsusu. Kasnije su pronađena samo četiri tijela poginulih, među kojima su ona mazača Stjepana Viškovića i ložača Marka Radana. Njihova tijela dopremljena su u Hrvatsku dok su tijela kapetana Sablića i još 18 naših pomoraca zauvijek nestala u plamenu i moru Bospora. Preživjeli članovi posade Petra Zoranića dobili su višemjesečnu poštedu dok je Tankerska plovidba, koja je naslijedila Jugotanker, pokrenula prikupljanje pomoći obiteljima stradalih pomoraca. Zaslugom direktora Tankerske plovidbe Ivana Paše, koji je pokrenuo Fond Petar Zoranić, osigurano je školovanje sve djece poginulih članova posade. Poginulih kolega sjete se svake godine izaslanstva Tankerske plovidbe i Tankerkomerca te u znak sjećanja polažu vijenac kod Spomenika pomorcu u zadarskom Perivoju hrvatskih redarstvenika.

Pokrenuta istraga pokazala je da je grčki tanker počinio prekršaj ploveći bez peljara i pogrešnom stranom tjesnaca. Trinaest članova četrnaestočlane komisije koju su činili stručnjaci pomorskog prava, pomorskog osiguranja i inspektori za sigurnost plovidbe iz Turske te tadašnje Jugoslavije glasali su za to da je za nesreću kriv grčki tanker dok je samo jedan član komisije, inače na platnom popisu grčkog brodovlasnika Niarchosa, glasao za to da je nesreću skrivio Petar Zoranić.

Četiri godine od havarije hrvatski tanker je donio nesreću norveškom brodu Norbornu koji je 15. rujna 1964. udario u olupinu Petra Zoranića. Pritom je izbio požar i izlila se nafta s norveškog broda načinivši ekološku katastrofu procijenjenu na ondašnjih 20 milijuna dolara.