S Vujčićem smo razgovarali i u isto vrijeme 2017., kada smo velik dio intervjua posvetili krizi u Agrokoru koja je danas iza nas i nije ostavila gotovo nikakve posljedice po banke i 'realni' sektor, među ostalim, kaže guverner, i zbog primjene lex Agrokora.

No repovi krize vuku se i dalje, pa je Vujčić prije nekoliko dana dobio prijavu u kojoj GONG tvrdi da u njegovim susretima s ljudima iz fonda Knighthead ima elemenata sukoba interesa. On takve tvrdnje odbacuje, i napominje kako je Hrvatska nažalost puna generala poslije bitke.

U zadnjih desetak dana na obranu tečaja potrošili ste više od osam milijardi kuna. Hoće li se borba protiv jake kune nastaviti iduće godine i imate li dosta 'streljiva'?

Da, u ovom mjesecu, uključivši intervenciju 21. prosinca, kupili smo preko milijardu eura, to su bile velike intervencije, ali zaustavili smo jačanje kune. Imamo dosta 'streljiva' za obranu tečaja, a pritisak neće posustati dok god Hrvatska ima višak na tekućem i kapitalnom računu platne bilance. To znači da više deviza dolazi u zemlju nego što ih iz nje izlazi, Hrvatska više izvozi nego uvozi i dodatno ima neto priljev deviza prvenstveno zbog priljeva iz EU fondova. Imamo suficit od oko četiri posto BDP-a, što je neto priljev od oko dvije milijarde eura i nije čudo da imamo pritisak na jačanje kune. Uspijevamo to kontrolirati i do ulaska u eurozonu nećemo dopustiti snažnije jačanje kune. Vrlo ekspanzivna monetarna politika kreira visok višak likvidnosti, koji u nekim drugim okolnostima može biti potencijalni problem. S tim rizikom ćemo se baviti ako i kada do njega dođe. S druge strane, snažno nam rastu međunarodne pričuve, i one su i više nego dovoljne da se nosimo s predvidivim rizicima. One će nastaviti rasti i u idućim godinama, što u duljem roku neće biti loše, jer će se HNB-u otvoriti prilika za dodatnu zaradu kad se kamatne stope u Europi normaliziraju.

Trebaju li građani brinuti oko tečaja i potencijalnog rasta kamata?

O sigurnosti tečaja i bankarskog sustava ne treba brinuti. Što se tiče kamata na štednju, one gotovo da i ne mogu biti niže. U kratkom roku, kreditne kamatne stope vezane uz nacionalnu referentnu stopu mogle bi i dodatno pasti. Uvođenje eura također će sniziti kamatne stope u odnosu na razinu na kojoj bi u tom trenutku bile da euro nije uveden. Čekamo i povratak investicijskog kreditnog rejtinga koji sada stvarno i zaslužujemo, prvenstveno zbog snažnog pada javnog i vanjskog duga, kao i činjenice da su nam budući troškovi mirovinskog sustava ograničeni u odnosu na većinu drugih zemalja EU zbog toga što smo proveli mirovinsku reformu, pa će u budućnosti i to utjecati na kamate.

U kojoj smo fazi s uvođenjem eura – što ste konkretno odradili ove godine?

Ovu je godinu obilježila javna rasprava, u suradnji s HGK-om obišli smo 17 županija, pet fakulteta, razgovarali smo s poslodavcima i sindikatima. To je jedan dio akcije, drugi dio je krenuo na jesen, a to je početak neformalnih konzultacija s europskim partnerima nakon što je usvojena Eurostrategija. Konkretno, prvi korak je ulazak u Europski tečajni mehanizam (ERM II) u kojem moramo provesti dvije godine i zadovoljiti pet tzv. Maastrichtskih kriterija. Proces pristupa mehanizmu nije bio posve jasan, jer je zadnja zemlja koja je pristupila tečajnom mehanizmu bila Slovačka i to se dogodilo 2005. Sada je postalo jasno da će u našem slučaju paralelno s pristupanjem tečajnom mehanizmu biti potreban i ulazak u sustav jedinstvenog nadzora europske monetarne unije.

Što će za vas i banke značiti ulazak u sustav europskog nadzora?

Vrlo brzo moramo stvoriti uvjete za pristup nadzornom mehanizmu. Nadzorni mehanizam traži zakonske i organizacijske prilagodbe koje smo počeli provoditi i to ćemo raditi tijekom cijele 2019 godine. Ideja je da u prvom polugodištu donesemo potrebne zakonske promjene, treba mijenjati Zakon o HNB-u i Zakon o kreditnim institucijama. Paralelno treba napraviti i potrebne organizacijske promjene u sektoru nadzora banaka. Europska središnja banka (ECB) postat će nadležna za nadzor naših banaka, zajedno s HNB-om. Ono što možemo očekivati je da će neke značajne banke direktno nadzirati ECB, iako i njih u suradnji s HNB-om, a da će se za ostale ECB puno više osloniti na nadzor HNB-a. To je sve velik posao koji moramo obaviti u nekoliko idućih mjeseci.

Kada će zahtjev za ulazak u tečajni mehanizam biti formaliziran?

Kada pošaljemo pismo namjere za pristupanje europskom tečajnom mehanizmu. To pismo šaljem s ministrom financija. Radimo i radit ćemo početkom godine na pripremi tog dokumenta, naravno u suradnji s ECB-om, Europskom komisijom i Euro grupom. Slanje pisma je prvi korak, nakon čega čekamo očitovanje. Slijedi ulazak u tečajni mehanizam, što očekujemo 2020. i onda moramo zadovoljiti maastriške kriterije nominalne konvergencije tijekom najmanje dvije godine unutar tečajnog mehanizma.

Koliko kriterija zadovoljavamo u ovom trenutku?

Hrvatska u 2016., 2017., i 2018. de facto zadovoljava svih 5 kriterija. Da smo u tečajnom mehanizmu, mi bismo sada mogli ući u eurozonu. U ranijim godinama naš glavni problem bio je fiskalni. Javni dug je snažno rastao, došao je do 86 posto BDP-a 2015. godine. No od tada je u silaznoj putanji i u proces ulaska u eurozonu krenuli smo tek kad je javni dug počeo održivo padati, jer inače to ne bi imalo smisla. Sada sve projekcije pokazuju da će se dug nastaviti smanjivati i očekujemo da iduće godine padne na 70 posto BDP-a, uz daljnji pad u idućim godinama. Napominjem da bi on već sada bio ispod 60 posto da nismo išli u mirovinsku reformu, no to nipošto ne znači da je ona bila nešto loše, već dapače, nju treba dalje osnaživati jer smanjuje fiskalne troškove u budućnosti. To bi i naši europski partneri, kao i rejting agencije trebali cijeniti.

Strahujete li od neke nove krize koja bi vam mogla pomrsiti planove?

Rizici postoje. Pitanje je hoće li se oni materijalizirati. Ne mora se dogoditi recesija, kakva je u Hrvatskoj trajala šest godina. U ovom trenutku takvu krizu ne očekujem, jer smo u boljem položaju nego 2008. kada je velika kriza krenula.

Zašto smo u boljem položaju?

Zato što je struktura gospodarskog rasta zdravija. Članica smo Europske unije. Naš izvoz je značajno porastao, osobna i javna potrošnja nisu toliko rasle koliko su rasle prije krize 2008., to znači da ne rastemo toliko na potrošnji, financiranoj dugom, nego na zdravijim temeljima. Ono što nam, međutim, najviše nedostaje jest snažniji rast investicija. One ovise o poslovnoj klimi, koja se može poboljšati strukturnim reformama. Ako dođe do nove krize jako je veliko pitanje kakva će ona biti; svaki puta kriza dolazi u novoj reinkarnaciji, nekad više, a nekad manje sličnoj prijašnjima. Pitanje je hoće li doći samo do usporavanja gospodarstva, što je bitno manji problem, ili će se kriza preseliti na potencijalno najskuplji sektor – financije.

Koji bi bili najveći rizici za Hrvatsku?

Za malu otvorenu zemlju poput Hrvatske vrlo je važno pratiti što se događa u okruženju. Mi smo toliko mali da značajno ovisimo o našim glavnim trgovinskim partnerima. Znamo što se, primjerice, događa u Italiji. Procjene agencija od kojih smo krenuli u našoj projekciji bile su suglasne da će oni iduće godine rasti jedan posto, no prevladavaju rizici koji govore da se to možda neće ostvariti. Moguće je i da Njemačka uspori zbog jačanja globalnog trgovinskog rata. Taj rat može eskalirati. Njemačka je jedan od glavnih izvoznika u SAD i Kinu, pa usporavanje na tim tržištima može usporiti i Njemačku, a posljedično i nas jer smo u lancu dodane vrijednosti u poduzećima povezanim s njemačkim gospodarstvom. Mogući rizici nisu više uravnoteženi kao ranijih godina, već su pretežito negativni.

U kakvom je stanju hrvatsko gospodarstvo, imamo li i kod kuće pretežito negativne rizike?

Kod nas postoji manje kratkoročnih rizika. Ništa se neće promijeniti naglo, ali imamo izražene strukturne dugoročne rizike. Tržište rada je recimo dugoročni problem. To nije nešto što možemo riješiti preko noći. Demografija je takva da nam pada broj stanovnika zbog negativnog prirodnog prirasta, ali i zbog emigracije nakon ulaska u EU. Emigracija se događala i u drugim zemljama po ulasku u EU, njihovo iskustvo govori da će ona dosegnuti svoj vrhunac i nakon toga će posustati. Međutim, problem nalaženja adekvatnih radnika bit će sve veći u idućim godinama. Hrvatska također ima drugu najnižu stopu zaposlenosti u EU. Malo ljudi u radnoj dobi radi. Radnike je teško pronaći, a sami poslodavci nedostatak radne snage ocjenjuju drugim najvećim problemom u hrvatskom gospodarstvu, nakon pretjerane, loše i kontradiktorne regulacije. Prije nekoliko godina, manjak radnika im je bio peti ili šesti najveći problem, a sada je već drugi. Ništa ne pokazuje da će se to 2019. ili 2020. promijeniti, i to nam je dugoročno jedan od dva najveća ograničavajuća faktora rasta.

Što bi vi napravili da se taj trend preokrene?

Problem manjka radne snage treba rješavati na više polja. Potrebno je mijenjati obrazovni sustav kako bi on obrazovao onakve ljude kakve će trebati tržište. Poveznica gospodarstva i obrazovanja je neophodna, a budući da država financira većinu obrazovanja, država mora osigurati tu vezu. Drugo, potrebno je povećati stopu zaposlenosti, ne smijemo se dovesti u situaciju gdje manje od 60 posto ljudi u radnoj dobi radi. Treća stvar je imigracija, koja je postala neophodna. Imigracija mora biti pametna i planska, tu se možemo ugledati na zemlje koje imaju dugogodišnju povijest uvoza radne snage. To posebno vrijedi za nas sada kad planiramo ući u Schengen, gdje nema prepreka za kretanje radnika. Četvrti dio rješenja je primjena novih tehnologija.

Mislite da smo spremni ljudske radnike zamijeniti robotima?

Rad se može zamijeniti tehnologijom, bilo robotikom, umjetnom inteligencijom ili drugim digitalnim tehnologijama. Da bismo to postigli, moramo učiniti ekonomiju spremnom za te promjene – moramo uklanjati zapreke za uvođenje novih tehnologija jer je njihovo uvođenje investicija, a bez povoljne investicijske klime neće biti investicija. Kada se sve zbroji i oduzme vrlo je lako zaključiti da bi prioriteti naše ekonomske politike trebali biti stvaranje povoljne investicijske klime: bolji obrazovni sustav, bolja regulacija gospodarstva, bolje pravosuđe i bolja javna poduzeća, koja sama po sebi također utječu na investicijsku klimu.

Uvoz stranih radnika je do prije koju godinu bio svojevrsna tabu tema, a sada poslodavci žele sve veće kvote za uvoz radnika i idu sve dalje u potrazi za njima. Kako to komentirate?

O uvozu radnika se nije toliko pričalo, no on je uvijek postojao. Mi smo možda i pogriješili jer su kvote za uvoz radnika zadnjih godina bile prerestriktivne. Hrvatska je, na primjer, tradicionalno posezala za radnicima iz Bosne i Hercegovine, pogotovo sektori građevine, turizma i brodogradnje. Sada na primjer, radnici koji iz BiH nisu mogli ući u Hrvatsku zbog restriktivnih kvota, otišli su dalje, u Austriju ili Njemačku, a za njima su vjerojatno otišle i obitelji, što je još veći problem, jer kad su radili u Hrvatskoj, obitelji su im bile bliže. Te ljude smo odgurnuli, nisu više dostupni i u potrazi za radnicima moramo ići dalje, istočnije.

Dok se mi borimo s manjkom fizičkih radnika, nove tehnologije sve brže mijenjaju svijet. Kakve su one utjecaj ostavile na domaće banke, jesmo li tu u korak s vremenom?

FinTech – primjena novih tehnologija na području financijskih usluga promijenio je bankarstvo kakvo znamo. No on nije tu od jučer, to je staro vino u novoj boci. FinTech su bile i kreditne kartice, bankomati, internet i mobilno bankarstvo, no tada to nitko nije zvao FinTech, niti je oko njega vlada takva fama. Ono što je danas različito jest da je za nove tehnologije, ne samo u financijama, vrijeme prihvaćanja bitno kraće. Nova tehnologija se vrlo brzo širi i prihvaća se često za jednu, dvije godine, a nekad je to trajalo deset, dvadeset ili više godina. Zato se svijet puno brže mijenja. Brzina od početka razvoja tehnologije, do zrele, implementacijske faze nije se puno promijenila. Dok sam bio student u Francuskoj, 89. - 90. godine radio sam u IBM-u na programiranju umjetne inteligencije, što se tada zvalo ekspertni sustav, za bolnice. Taj projekt je danas poznat kao program pod nazivom IBM Watson, a to je u biti umjetna inteligencija koja u bitnome mijenja način na koji se pružaju zdravstvene usluge i čini zdravstvo znatno efikasnijim. To vam ilustrira koliko vremena i za najsuvremeniju tehnologiju treba proći od faze početka razvoja do faze implementacije. Međutim, sad kad je ona tu, tehnologija se prihvaća vrlo brzo. I naše banke se spremaju na nove tehnološke izazove, no ni bankari ne mogu ocijeniti koja će od svih tih tehnologija koje su u razvoju biti dominantna za, recimo, pet godina.

Što se zasad najbolje primilo u Hrvatskoj?

Vidimo da je mobilno bankarstvo promijenilo tradicionalno bankarstvo. Broj poslovnica se počeo smanjivati i pad će biti kontinuiran. Ljudi će u poslovnice ići obavljati samo osnovne stvari poput otvaranja računa, ali i to će se moći tehnološki riješiti na daljinu. Druga važna stvar je platni promet u kojem nova Direktiva o platnom prometu kompanijama koje nisu banke omogućava da pristupe depozitnim računima klijenata. Drugim riječima vi mene možete ovlastiti da pristupam vašem računu, nudim različite usluge, da obavljam transakcije i da vam optimiziram upravljanje financijama. To povećava konkurenciju i sve više kompanija će to koristiti. U korak s time idu i banke, pa već danas recimo možete dići kredit preko mobitela za pola sata, uz korištenje umjetne inteligencije za ocjenjivanje rizičnosti. To je učinila konkurencija i tehnologija koja nosi blagodati jednostavnosti i brzine, ali i rizike lakomislenosti. Ljudi moraju biti oprezni kod uzimanja kredita 'na klik' pametnog telefona. Ne bi bilo dobro da se počnu impulzivno zaduživati kao što ponekad impulzivno idu u šoping, niti da im banke nude kredite na način kao što robne kuće potiču impulzivno trošenje.

HNB je već primijetio velik rast gotovinskih nenamjenskih kredita. Planirate li što poduzeti kako bi se oni ograničili ili još nema potrebe za akcijom?

Gotovinski krediti su najbrže rastući segment tržišta, ali nisu dosegli razmjere gdje bi predstavljali sistemski rizik. Ono što bi nam bilo korisno je bolje razumijevanje njihove strukture. Oni, recimo, rastu brzo i zato što istiskuju neke druge vrste kredita. Recimo, istisnuli su auto-kredite kojih praktički više i nema. U mjeri u kojoj supstituiraju prekoračenja po računima, to nije loše, jer je to racionalniji i jeftiniji način zaduživanja. Mi ne znamo na što se taj novac troši jer su ti krediti nenamjenski. Mi nadziremo banke, a ne potrošače, ali pokušavamo steći, koliko je to moguće, sliku na što se troši novac. Ostale kategorije kredita ne odaju u ovom trenutku posebne rizike.

Nema rizika od napuhivanja nekretninskog balona?

Rast cijena nekretnina nije potaknut kreditima, cijene rastu u Zagrebu i na obali, ali dobar dio tih investicija se ne financira kreditima već gotovinom ili strane investitore financiraju strane banke. Dosta ljudi, koji imaju značajan novac, više ga ne žele držati u bankama uz kamatu od nula posto, već ga investiraju u drugu imovinu koja bi im donijela bilo kakav bolji prinos.

Prošle godine u ovo vrijeme jedna od glavnih tema razgovora bila nam je kriza u Agrokoru. Jesu li se domaće banke 'očistile' od Agrokora?

To je bio velik rizik, ali zahvaljujući svemu što smo mi radili pet godina prije početka problema i onoga što je odrađeno za vrijeme izvanredne uprave u Agrokoru, taj je rizik uklonjen i nije donio značajne negativne efekte za hrvatski financijski sustav niti za gospodarstvo u cjelini. Dapače, ako vođenje kompanija u budućnosti bude dobro, to je prilika za rast produktivnosti, konkurentnosti na dobrobit gospodarstva. S makrofinancijskog gledišta, mi smo ograničili kreditiranje Agrokora u zemlji, nakon čega je on za kreditima otišao u inozemstvo. Posljedica je da je većina duga u inozemstvu, a većina investicija je ostala u Hrvatskoj. Bio je to, kao što se pokazalo, neodrživ model poslovanja, a to su trebali prepoznati oni koji su radili s Agrokorom, od banaka do dobavljača. Kada loše procijenite, gubite novac. To se zove kapitalizam. Ono što je bitno jest da nije došlo do socijalizacije gubitaka, odnosno njihovog prevaljivanja na porezne obveznike, što je u Hrvatskoj često slučaj i što onda negativno utječe na gospodarski razvoj kao i pravednost sustava.

Nisu baš svi sretni raspletom krize u Agrokoru. Primjerice, GONG traži da se istraži vas i bivšu potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić zbog mogućeg sukoba interesa. Kako to komentirate?

Koliko je meni poznato, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa odlučuje o postojanju sukoba između privatnog i javnog interesa, odnosno o povredi načela djelovanja dužnosnika. Meni apsolutno nije jasno gdje bi u konkretnim okolnostima kod mene mogao biti privatni interes i kako bih uopće mogao biti u sukobu s javnim interesom. Ne znam ni koje bi moje postupanje vezano uz izvršenje zakonskih zadaća guvernera HNB-a moglo biti viđeno kao protivno načelima djelovanja, odnosno nečasno, nesavjesno ili neodgovorno.

Dapače, posve je jasno da se kao guverner HNB-a brinem za financijsku stabilnost, koja je u konkretnim okolnostima javni interes, a kako se brinem za nju dovoljno i jednostavno govore rezultati. Prije izbijanja i za vrijeme krize u Agrokoru kao guverner činio sam sve da spriječim da ta kriza naruši stabilnost financijskog sustava. Rezultat takvog djelovanja je očigledan. Prijava GONG-a upućuje na nerazumijevanje moje uloge i odgovornosti.

GONG vam zamjera i sastanke s predstavnicima fonda Knighthead, a postavljalo se i dosta pitanja zašto ste išli na prezentaciju knjige Martine Dalić.

To je apsurdno. Moja zakonska zadaća je da se brinem za financijsku stabilnost, te da u izvršenju te zadaće održavam kontakte i susrećem se s predstavnicima financijskog svijeta – drugim regulatorima, fondovima, bankama - čije poslovanje može imati, a pokazalo se da je i imalo, utjecaja na financijski sustav RH. Kada to ne bih radio, ne bih mogao ni uspješno obavljati svoj posao. Ja sam na tom konkretnom javnom interesu radio i pet godina prije nego što se pojavio Knighthead kao predstavnik jednih od najvećih vjerovnika, vlasnika obveznice Agrokora, a i prije nego što se Martina Dalić morala njime početi baviti. Što se nje tiče, ona je dala ostavku, u okolnostima u kojima ju je dala. Iz vremenske distance možda se može reći da nisu svi koraci bili izvedeni idealno, jer se u brzini i izvanrednim uvjetima ponekad rade greške, no lako je biti general nakon bitke, Hrvatska ih je puna. To ne znači da nije odradila velik posao vrlo uspješno i time pomogla uklanjanju velikog rizika s našeg tržišta, u vrlo nezahvalnim okolnostima. Nisam vidio razloga da ne odem na prezentaciju knjige nekome s kime sam dugo surađivao; nisam od onih koji će okrenuti leđa i osuđivati. To nisam ja, nikad nisam bio takav, niti ću ikada takav biti.

Smatrate li da je Vlada dovoljno predana reformama koje bi nas trebale učiniti konkurentnijima u današnjem svijetu?

Za ekonomiju je dobra politička stabilnost, pogotovo za fokus na reforme. Reforme su ponekad nepopularne, ali recimo, problem koji poduzetnici smatraju najvećim je pretjerana, često kontradiktorna regulacija. To ne mora biti nepopularna reforma, pogotovo ako se dobro komunicira. Nitko ne voli biti prereguliran. Imamo pozitivan primjer deregulacije profesionalnih usluga započet još za vrijeme bivše ministrice Dalić. Ako se dobro sjećam bile su predviđene 104 mjere. To je samo jedan segment u kojem imate 104 strukturne reforme. Za to treba ustrajnosti, volje i raspoznavanja što treba učiniti. Nisu reforme tri stvari koje treba učiniti, to je mreža propisa koji sprječavaju poduzetništvo. Regulacija je, naravno, potrebna, ali postoji mjera, zlatna sredina za državu. Ona mora naći tu aristotelijansku sredinu. O primjeni regulacije da ne govorim, za to je potrebna efikasna, sposobna, administracija blagonaklona prema poduzetniku i potrošaču.

Brine li vas jačanje populističkih struja koja za današnje probleme nude pomalo bizarna rješenja?

Populizam nikada nije dobar. On nudi laka rješenja, koja to ustvari nisu. Ili pak samo napada bez konkretnih prijedloga i konstrukcija. To nije samo hrvatski, već puno širi fenomen. Puno populizma se rodilo nakon velike financijske krize, tijekom zadnjih desetak godina. S druge strane, možda bi se moglo reći da to i nije najgore što se moglo dogoditi. Sjetimo se povijesti. Nakon velikih ekonomskih problema vrlo često su slijedili ratovi, među državama ili građanski. Puno ljudi još uvijek na žalost ne shvaća da je Europa danas znatno sigurnije mjesto za život, to je golemi uspjeh europske integracije. Ovaj put smo prošli bez rata i sukoba, a imali smo najveću krizu od početka 20 stoljeća i Velike krize. No došao je populizam. Populizam je, istina, bio preteča i prijašnjih problema koji su često završavali puno nasilnije. Danas je populizam i u novom okružju društvenih medija, što dinamiku čini drukčijom. Jedini lijek protiv populizma, ukoliko ne želimo osjetiti njegove posljedice, jest ustrajnost u objašnjavanju i branjenju pravih vrijednosti. Nema drugoga lijeka. Ponekad je lako zamutiti vodu i odvesti ljude u krivom smjeru. Lakih rješenja obično nema, ali imamo rješenja za probleme koja su raspoloživa. Treba nam svijesti, o tome što stvarno jesu problemi, a što se podmeće kao problem, iz nečijeg interesa ili nerazumijevanja, ili oboje. Isto tako trebamo razumjeti moguća rješenja problema. Tu puno možemo naučiti od drugih. Ne treba ponovo izmišljati kotač. Ako imamo tu svijest, kao narod, znat ćemo kuda treba ići. Osim od drugih, možemo učiti i iz prošlosti, treba pogledati u povijest i vidjeti da smo puno puta bili na krivom putu i da nas je to skupo koštalo.

Mogu li nam u tome pomoći ekonomisti?

Nažalost, u ekonomiji danas također nedostaje učenje povijesti. Ne mislim tu na povijesti ekonomske misli, nego na ekonomske događaje, poduzeća, recimo na povijest financijskih kriza. Različite krize imaju slične uzroke, njihove nijanse i pojavnost su drugačije, ali povijest se ponavlja. Ljudi toga nisu svjesni i zbog toga su spremni ponoviti stare greške. Da je povijest važna učiteljica možemo recimo naslutiti po našoj anketi za uvođenje eura. Vidimo da veliku podršku uvođenju eura daje najstarija populacija, starijih od 60 godina, veću nego oni srednjih godina. Stariji se sjećaju inflacija, devalvacija, nestabilne valute, švercera maraka i razumiju o čemu se tu radi. Znaju da smo nekad bili vezani za marku, da je to bilo sidro stabilnosti. Mislim da kao ekonomisti trebamo nastaviti tumačiti prave vrijednosti i razbijati krive predrasude. Mi kao središnja banka, HNB, moramo biti što otvoreniji, što više komunicirati. Pred dvadesetak godina situacija je bila posve suprotna, centralni bankari su vrlo malo komunicirali s javnošću. Kao mantra centralnobankarske komunikacije citirala se politika Bank of England – 'Keep the press out of the Bank and the Bank out of the press'. Sad bi bilo krivo žaliti za tim vremenima, svi se moramo naučiti i prilagoditi novim trendovima i tome da je komunikacija, ponekad i na vrlo jednostavnoj razini, stvarna potreba. Pogrešno je reći da se svijet mijenja i ne učiniti ništa. Ako to napravimo, prepustili smo utjecaj nekome drugome, što ne mora biti dobro.

Kako komentirate izbor Sandre Švaljek za vašu zamjenicu i kako ocjenjujete suradnju s njom?

Sandru znam dugi niz godina, pozivao sam je da prihvati prijedlog da uđe u Savjet HNB-a još 2000. godine, što znači da sam već tada imao vrlo dobro mišljenje o njoj i do danas se ono nije promijenilo. Sa svojim znanjem, ljudskim kvalitetama i nakon dva mandata kao vanjski član Savjeta sigurno je spremna za današnji položaj. Naša suradnja je već sada izvrsna, a s vremenom vjerujem da može samo biti bolja.

Hoće li od Nove godine u Hrvatskoj zaživjeti sustav instantnog plaćanja (TIPS) i što on donosi potrošačima i bankama?

Od prosinca ove godine hrvatske banke se preko HNB-a mogu priključiti TIPS-u, platnom sustavu Europske centralne banke za instant mala eurska plaćanja. Pružatelj TIPS usluge u RH je Hrvatska narodna banka. Pristup TIPS-u je dobrovoljan, a hrvatske banke koje se odluče priključiti sustavu, klijentima će moći ponuditi uslugu eurskih instant plaćanja. Instant eurska plaćanja preko TIPS-a podrazumijevaju izvršavanje transakcija s računa na račun, u svega par sekundi, prema bilo kojoj banci u EU, koja također mora biti sudionik TIPS-a, po cijeni od 0,2 eurocenta po transakciji. Vezano za kunska plaćanja, hrvatska bankovna zajednica je uz podršku HNB-a pokrenula projekt razvoja kunskih instant plaćanja. Nacionalni odbor za platni promet (NOP) je u srpnju prihvatio pravila nacionalne sheme za instant plaćanja u kunama. Shema je gotovo identična eurskoj, s istim rokovima izvršenja u realnom vremenu. Razvoj potrebne infrastrukture, odnosno platnog sustava koji će kunske instant transakcije obrađivati, je u tijeku, provodi ga FINA, te se očekuje da će profunkcionirati do kraja 2019. godine.

Kako komentirate uvođenje državne revizije poslovanja HNB-a?

S obzirom da je prijedlog Zakona o državnom uredu za reviziju u saborskoj proceduri – a njime se nakon 17 godina ponovo u HNB uvodi državna revizija - upoznati smo s predloženim opsegom i načinom provođenja državne revizije HNB-a. Kao što sam više puta već naglasio, otvoreni smo za državnu reviziju u segmentu operativnog poslovanja. Istovremeno, smatramo ključnim poštivanje neovisnosti središnje banke u dijelu koji se odnosi na njen zakonski cilj i zadatke koji ne mogu biti predmetom državne revizije. Ovo se ograničenje provodi u svim središnjim bankama u Europskoj uniji s obzirom na to da je neovisnost središnjih banaka jedno od temeljnih načela ustroja EU propisano Ugovorom o funkcioniranju EU i Statutom Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke.