Tvrtka Naše klasje trenutno je najveći domaći proizvođač svježe tjestenine i sirovina za pekarsku industriju.

Kako bi napravio snažniji iskorak i povećao proizvodnju, Šimunić je odlučio preseliti pogone u Kupljenovo pored Zaprešića. Investicija u nove proizvodne linije te izgradnju i opremanje iznosila je više od 38 milijuna kuna, od čega je za oko 15 milijuna kuna ostvario pravo na sufinanciranje iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

Nova tvornica otvorena je prošli vikend. U društvu gospodina Šimunića ekipa tportala prošetala se pogonom opremljenim najmodernijom opremom.

Kakav je osjećaj šetati se novom tvornicom?

Dobar (smijeh). Osjećam veliko zadovoljstvo. Generalno sam zadovoljan time što sam poduzetnik. To je ispunjenje mog sna. Živim životom kakvim sam htio.

Jeste li kad požalili to što ste poduzetnik?

U poduzetništvu se to događa svaki dan (smijeh). To je takav poziv. Nije konstantno negativa ili pozitiva. Ima velikih oscilacija. Ali kad se osvrnem i pogledam ono što sam napravio u ovih 25 godina, ispod crte ostaje samo pozitiva. Ono loše se ionako zaboravi.

Diplomirani ste agronom. Jeste li kad radili u struci?

Diplomirao sam 1991. u Zagrebu i trebao sam se vratiti i početi raditi u rodnim Vinkovcima. Međutim počeo je rat i područje u kojem sam trebao raditi bilo je okupirano. Nakon rata sam odustao od agronomije jer je velik broj iskusnih kolega agronoma bio bez posla, a ja samo s diplomom. Uspio sam naći posao u jednoj firmi u Velikoj Gorici u skladištu i bio sam sretan što radim. S vremenom sam napredovao pa sam postao voditelj prodajne službe. Kad je tvrtka došla u probleme, s jednim kolegom sam se osamostalio i osnovali smo poduzeće za uvoz i distribuciju prehrambenih proizvoda. Nakon nekoliko godina taj posao prestao me ispunjavati. Nisam vidio perspektivu. Želio sam nešto stvarati, proizvoditi… Na sajmovima sam sretao ljude koji su se bavili proizvodnjom i tu se rodila ljubav prema njoj.

Kako ste odlučili proizvoditi svježu tjesteninu? Otkud vam ideja?

Razmišljao sam o tome kakvo iskustvo i znanje imam. Znači, bio sam agronom privučen trgovinom. Da napravite iskorak u proizvodnju, potrebni su vam znanje i sposobnost za upravljanje rizikom. Naime, bez preuzimanja rizika nema ničega, nema poduzetništva. Upravljanje rizikom ključ je rasta i opstanka u gospodarstvu. Shvatio sam da mi nedostaje znanja. Zbog toga sam upisao Poslovnu školu Bled. Tek kad sam nju završio odlučio sam krenuti u ulaganje. Ta škola je jako utjecala na mene i u velikoj mjeri me formirala. Shvatio sam da je najveća vrijednost u gospodarstvu znanje. Bez njega nema smisla ulaziti u poduzetništvo.

Dobro, ali zašto svježa tjestenina? Zar 2001., kad ste osnovali Naše klasje, već na tržištu nije bilo jake konkurencije iz Italije?

Tražio sam nišu koja je tada bila mala, ali s velikim potencijalom rasta. Da, bilo je svježe tjestenine iz Italije, ali tad ste je mogli naći samo u velikim trgovinama. Vjerovao sam da će ta grupa proizvoda rasti u nadolazećim godinama. Uočio sam da se mijenjaju životne navike i da se sve ubrzava. Da dolaze generacije koje ne žele provoditi vrijeme kuhajući. Uz to, radi se o proizvodu koji je atraktivan, ukusan i lako se priprema, a pritom nije junk food, već spada u zdrav način prehrane. Eto, sada razgovaramo i sjedimo u novoj tvornici. Pokazalo se da sam dobro naciljao.

Sami ste ušli u ulaganje? Jeste li tražili kredit u banci?

Financijski me podržala obitelj, a imao sam i nešto novca od prethodnog posla. Banke nisu bile zainteresirane. Prezentirao bih im poslovni plan, ali s njihove strane nije bilo interesa za ulaganje.

Bio je to velik rizik, ipak se radilo o obiteljskom novcu.

U svakom pogledu, pogotovo emotivnom, to je puno zahtjevnije nego uzeti bankarski kredit. Moji su roditelji išli prije toga u mirovinu. Dali su mi svu svoju ušteđevinu na raspolaganje...

Mogli ste kiksati...

Da. Ali u poslu se uvijek može promašiti. Na početku, u sredini ili kad ste na vrhuncu. Zbog toga je izuzetno važna priprema. Dosta sam čitao i proučavao tehnologiju proizvodnje svježe tjestenine. Moj stav je bio da od starta krenemo s vrhunskom tehnologijom. Inače, čim se javite stranim dobavljačima, a konkretno se radilo o Talijanima, i kažete da ste iz Hrvatske, odmah vam nude odličnu polovnu liniju (smijeh). Nisu oni krivi, već smo ih tome pristupu mi naučili... Odbio sam polovni stroj. Znao sam da ako uzmem nešto polovno, a sutra će na polici u trgovini moja Aurelia biti uz talijansku tjesteninu, odmah sam u zaostatku. Zbog toga sam išao s nečim što je tad bila napredna tehnologija. Čak mi je puno ljudi iz Italije savjetovalo da to ne uzimam jer nije provjereno. Govorili su da ću propasti, a da neću ni početi ozbiljnije raditi. Ali kako sam puno učio o tehnologiji, vjerovao sam da je to - to. I čim smo izašli s našim prvim proizvodima, bili smo koplje iznad ostalih.

Koliko je bilo teško okupiti ljude oko sebe?

Jako izazovno. Postavio sam sebi kriterij da ću zaposliti tehnologa koji govori talijanski jer sam želio demistificirati tu famu da nitko ne može raditi tjesteninu onako kako je rade Talijani. Talijanska tjestenina je odlično razvijen krovni brend. Kad bilo gdje u svijetu vidite talijansku tjesteninu, svi kažu – ona je najbolja. Ali ispod tog krovnog brenda ima svega. Kao što kaže jedan moj talijanski prijatelj – u Italiji možete kupiti najbolju, ali i najgoru tjesteninu na svijetu. Ali kad na nju staviš tricolore, ljudi su zaluđeni. Taj krovni brend jako se dobro brani pričom o stogodišnjoj tradiciji i starim receptima baka iz 1800. godine, a upravo to prodaje tjesteninu.

I jeste li našli tehnologa koji zna talijanski?

Zaposlili smo mladu tehnologicu koja je netom završila fakultet, bez iskustva, ali je bila iz Umaga i odlično je govorila talijanski. Poslali smo je u Italiju na nekoliko mjeseci da stekne iskustvo. Tako da danas ne razbijamo glavu time kako to rade Talijani. Usvojili smo znanje, implementirali ga i razvili svoj način rada. Zato ću ponoviti - osnova svega je znanje. Bez specifičnih znanja koja se mogu tržišno vrednovati nema smisla ulaziti u poduzetništvo. Možete početi proizvoditi nešto ili davati neku uslugu s ciljem da zaradite za stan, kuću ili auto. Ne kažem da to nećete ostvariti, ali to su poduhvati kratkog daha. Morate imati znanje koje ćete produbljivati. Ono što razlikuje proizvod od proizvoda znanje je koje stoji iza njega.

Dosad ste imali proizvodnju u Zagrebu. Zbog čega ste se odlučili na preseljenje?

Pogon u Voltinom naselju doveli smo do maksimalne iskorištenosti. Više nismo imali nikakve perspektive. Morali smo, ako želimo dalje živjeti i raditi, ići u novu investiciju. Kad se to već radi, ne idete za jedan broj više, već gledate širu sliku. Zato smo napravili novu tvornicu koja nam omogućava da povećamo proizvodnju barem za tri puta, a uz to ćemo proširiti asortiman, ali i dodati novi proizvod koji dosad nismo radili – umake koji će se prodavati pod brendom Aurelia.

Koliko trenutno imate zaposlenih?

Zapošljavamo 40 radnika, a zaposlit ćemo još 12 ljudi. Nemamo problema s radnom snagom. Većina ljudi je u firmi više od 10 godina. Kad smo otvorili novu tvornicu u Zaprešiću, dobili smo odmah idući dan desetak zamolbi za posao.

Kolika je prosječna plaća?

Veća od prosjeka Grada Zagreba (op.a., oko 7500 kuna). Cijenimo naše zaposlenike.

Proizvodi li još netko u Hrvatskoj svježu tjesteninu?

Još samo jedna tvrtka iz Karlovca. Gotovo svi naši proizvođači tjestenine nestali su početkom 90-ih s tržišta. Posljedica je to da su u pregovorima za ulazak Hrvatske u EU zaštitne carine za tjesteninu među prvima otišle na nulu. Naši pregovarači jednostavno nisu imali koga štititi. I 2000. godine imali smo preko 96 posto uvozne tjestenine. Što je bilo skandalozno za zemlju koja ima Slavoniju da nema svoju proizvodnju tjestenine. Ali opet, usprkos otvorenom tržištu, pojavili su se novi domaći proizvođači. Znači, u potpuno konkurentnim uvjetima. Već 2009. imali ste na tržištu 50 posto uvozne i 50 posto domaće tjestenine. I danas je tako, s time da vjerujem kako će taj odnos s godinama sve više ići u korist domaćih proizvođača.

Izvozite više od 35 posto svoje proizvodnje. Cilj vam je otići preko 50 posto. Prisutni ste od Grčke do Njemačke, a nedavno ste ušli i na švedsko tržište. Kako u tome uspijevate, a mnogi domaći prehrambeni proizvodi ne mogu biti globalno konkurentni?

Mislim da nam nedostaje okvir iz kojeg dolaze naši proizvodi. To je nešto s čime sam se puno puta susretao na raznim sajmovima vani. Kad vide hrvatski proizvod, ljudi se čude. Pitaju - otkud sad to? Kad kažete da ste iz Hrvatske, poznate su im samo dvije stvari - turizam i sport. Promoviramo li se kao zemlja u kojoj se nešto proizvodi? Ne promoviramo. Promoviramo li naše proizvode? Ne promoviramo. Nemamo taj okvir koji imaju Italija, Njemačka ili Češka. Ako govorimo o ulozi države u stvaranju uvjeta za gospodarstvo, to bi po meni trebao biti jedan od najvažnijih zadataka.

Kakva su vaša iskustva kad dođete u neku novu zemlju sa svojom tjesteninom?

To vam ovisi od tržišta do tržišta. Mislim da su naša najveća šansa zemlje srednje Europe - Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska. U tom smjeru sad ćemo usmjeriti naše napore za izvoz. To su zemlje koje su nam puno sličnije nego tržišta zapadne Europe. Prije nekoliko godina u Belgiji imao sam priliku razgovarati s ljudima koji su bili dosta iskreni. Rekli su mi kako im je Aurelia super, od okusa do pakiranja. Međutim, objasnio mi je direktor nabave jednog trgovačkog lanca, ako oni kupe tjesteninu iz Hrvatske i ona se iz bilo kojeg razloga pokaže neuspješna na tržištu, njega će pozvati na odgovornost. Ali ako kupi tjesteninu iz Italije i ona se pokaže neuspješnom, tad nije on odgovoran jer je napravio sve kako se to inače radi (smijeh). To vam je taj okvir o kojem sam govorio.

Zašto ste tvrtki dali ime Naše klasje?

Iz inata. Htio sam istaknuti kako je to nešto naše, domaće. Kad smo kretali s proizvodnjom 2001., imali smo silan uvoz. A ja sam smatrao da Hrvatska ne bi smjela toliko uvoziti.

Kako objašnjavate stagnaciju i pad proizvodnje naše poljoprivrede, a imamo bogom dane prirodne resurse. Gdje griješimo?

Poljoprivreda mora dominantno postati biznis. Imamo mi poljoprivredna poduzeća koja odlično rade, ali za njih se gotovo i ne čuje. Kad god se govori o poljoprivredi, sve je to tuga, jad i propast. Čak u TV prilozima o poljoprivredi glazba često bude neki rekvijem (smijeh). Dok god je poljoprivreda socijalna kategorija, ne možemo očekivati da će ona biti konkurentna. Vjerujem da bi se sve to, kad bi se na nju gledalo kao na biznis i poticalo one koji tako rade, promijenilo u nekoliko godina.

Prije četiri godine pokrenuli ste pilot-projekt uzgoja durum pšenice (op.a., vrsta pšenice za proizvodnju tjestenine) u Baranji. Dotad ste je uvozili. Je l' vam se to isplatilo?

Da. Svake godine osiguramo sve naše potrebe suradnjom s baranjskim farmerima. Prošle godine proizvodnja duruma bila je daleko veća pa su farmeri izvezli sav višak.

Ali tu imamo jedan apsurd. Uzgojeni durum mora se mljeti u Austriji jer naši mlinari za to ne pronalaze interes.

Tako je. Durum izvozimo, pa ga smljevenog uvozimo. Naši mlinari smatraju da im se to ne isplati. Naime, morali bi napraviti preinake na mlinovima jer je durum tvrđi od obične pšenice. Smatram da bi im se ulaganja vratila jer osim hrvatskog tržišta, koje godišnje treba oko 15.000 tona duruma, tu su još proizvođači tjestenine iz Srbije i BiH, koji također nemaju domaće durum pšenice, već ju uvoze iz Austrije, Mađarske i Italije.

Vaši najveći kupci su trgovački lanci?

Nastojimo prodavati svježu tjesteninu svugdje gdje se priprema hrana. Osim u trgovačkim lancima, oko 20-ak posto naše proizvodnje ide preko kanala HORECA (op.a., prodaja restoranima i hotelima), a oko 35 posto izvozimo. Radimo disperziju rizika kako bismo bili što manje izloženi jednom kupcu.

Koliko ste bili izloženi Konzumu?

Kad je otvoren postupak privremene uprave nad Agrokorom, nama je na Konzum išlo 10 posto realizacije. To nije bilo slučajno, već smo godinama vodili brigu o tome da ne bude više od toga. Svi su bili svjesni rizika koji sa sobom nosi Agrokor. Kao mali proizvođač moramo voditi brigu o tome da disperziramo rizik. Kad dolazi do lomova, mali prvi padaju. Neće nitko voditi brigu o tome je li propalo Naše klasje s 40 ljudi. Gledaju se veliki sustavi sa stotinama zaposlenih i to je normalno.

Znači, prošli ste neokrznuto u krizi Konzuma?

Ne baš neokrznuto. Naš će gubitak biti ispod 100.000 kuna ako nagodba bude poštovana, u što čvrsto vjerujem.

Ima li nekih barijera koje vam postavlja država, a da vas koče u poslovanju?

Ne.

Nije moguće. Kod nas je običaj žaliti se na državu.

Ne vidim smisla žaliti se kad odabereš nešto. Ako sam odabrao biti poduzetnik, to znači da nisam ovisan. Smeta mi kad kažu da malo poduzetništvo treba pomagati. Kada se stvori percepcija da netko non-stop traži pomoć, tada ne želiš biti u njegovu društvu. Treba se stvarati percepcija da malo poduzetništvo funkcionira i radi jer bi se tada uključivalo više ljudi. Mali poduzetnici su komandosi. Ljudi koji se snađu bilo gdje da ih baciš. Ne treba im pomoć... Ali ako već govorimo o tome što bi država mogla napraviti, to je asimetrično zakonodavstvo. Ne mogu jednake stvari vrijediti za nekog s pet i nekog tko ima 500 zaposlenih. Nešto se radi u tom smjeru. Naprimjer, smanjen je porez na dobit za mikropoduzeća. S time treba nastaviti...

Dosad ste rasli organski. Razmišljate li o akvizicijama?

Ne. Niti nam je to u planu.

Znači, nastavljate polako, korak po korak?

Da. Takav mi je tempo najugodniji.

Imate li nasljednike?

Imam sina od 14 godina, ali smatram da poduzetnik nema pravo opterećivati djecu svojim poslom. Ne radim ono što je radio moj otac. Ne očekujem to ni od svog sina.

Gdje vidite kompaniju za 10 godina?

Volio bih da za 10 godina Naše klasje postoji. Samo to.

Skromni ste. Ne priželjkujete pet tvornica, 500 zaposlenih i da ste vi negdje na jahti?

Ne (smijeh). Ako tvrtka za 10 godina bude postojala, značit će to da smo postavili dobre temelje. Morate stvoriti vrijednost da bi nešto opstalo i trajalo, a to nije lako.