Kriza se produbljuje?

U ovoj godini u Hrvatskoj će biti ostvarena snažna recesija: može se očekivati da će – prema procjenama Svjetske banke i Europske komisije - pad BDP-a iznositi oko 6 posto na godišnjoj razini! Ali to nije sve. Zapravo, ako se računa da je potencijalni ekonomski rast Hrvatske oko 4,5 posto, onda pad od 6 posto znači gubitak BDP-a od preko 10 posto. Točnije, to je pad BDP-a od 10,5 posto, a to je već definicija tzv. ekonomske depresije. Dakle, može se očekivati da će gubitak u BDP-u biti jako visok zbog politike održavanja nominalne stabilnosti. Nema dileme da je to najdublja recesija u Republici Hrvatskoj od stjecanja njezine neovisnosti, odnosno od 1929. godine! Realno, oporavak možemo očekivati krajem 2010, odnosno tek u 2011. godini i kasnije! U 2010. godini očekuje se minimalan rast BDP-a od 0,5 posto (Svjetska banka) ili nulta stopa rasta hrvatskog BDP-a (prema procjenama nekih nezavisnih analitičara, kojima se priklanjamo, iako je i to optimistička prognoza). Ali, to želimo istaknuti, ključno je da dođe do oporavka u padu nezaposlenosti, odnosno do rasta zapošljavanja, što će biti najbolji znak da je kriza prošla. To bi značilo vidjeti svjetlo na kraju tunela. Međutim, to se može očekivati tek šest do dvanaest mjeseci nakon izlaska iz recesije. Tek tada će se moći smatrati da smo izašli iz krize!

Uslijed recesije i rasta nezaposlenosti te pada domaće potrošnje ostvarena je izuzetno niska godišnja inflacija u Hrvatskoj (oko 1 posto u rujnu), koja više ne predstavlja prijetnju. Ali imamo pojavu deflacije: listopad je četvrti mjesec zaredom u kojemu na mjesečnoj razini bilježimo smanjenje cijena (godišnja deflacija iznosila je 2,3 posto u rujnu). To je stvarna opasnost za gospodarstvo i centralna banka morala bi djelovati energičnije protiv deflacije koja se produbljivanjem krize može intenzivirati! Novčana masa (M1, depozitni i gotov novac) u rujnu ove godine smanjena je na godišnjoj razini za 15 posto, tako da je izuzetno restriktivna monetarna politika Hrvatske narodne banke djelovala prorecesijski. Uostalom, to je ključni generator nelikvidnosti u gospodarstvu! Hrvatsko tržište kapitala je u krizi, jer je puknuo imovinski balon (asset bubble).

Burzovni index CROBEX smanjen je i vrlo je volatilan, tržište kapitala je slabo likvidno, s malim obujmom transakcija. Tržište nekretnina također je u krizi: cijene su smanjene, dok je mala potražnja za nekretninama uslijed pooštrenih uvjeta kreditiranja banaka. To sam spomenuo, jer će takva kretanja na tržištu nekretnina imati negativne posljedice na poslovanje gradova. Posebno zabrinjava pad prometa u trgovini na malo, koji je zabilježio realni pad od 16 posto u prvih devet mjeseci ove u odnosu na prošlu godinu! Smanjenje domaće potrošnje djeluje povratno na pad domaće proizvodnje (industrijska proizvodnja manja je za oko 10 posto), rast nezaposlenosti i produbljivanje recesije. Nobelovac Milton Friedman smatrao je da je takva monetarna politika FED-a bila uzrokom Velike depresije 1929. godine! Nezaposlenost je visoka (preko 273.265 nezaposlenih, odnosno stopa registrirane nezaposlenosti iznosi oko 15 posto) i stalno raste pod utjecajem recesije! Od listopada prošle do listopada ove godine izgubljeno je 45 tisuća radnih mjesta, točnije 44.764 radnih mjesta, odnosno nezaposlenost je porasla za oko 20 posto!

Glavno ograničenje razvoja izuzetno je visok udjel vanjskog duga od oko 93 posto BDP-a krajem godine. Ukupna bruto inozemna zaduženost Hrvatske krajem srpnja ove godine iznosila je 40,5 milijardi eura. Posebno zabrinjavaju procjene da će vanjski dug premašiti razinu BDP-a krajem 2010. godine! Ovaj problem uočili smo vrlo rano i željeli smo upozoriti na rizike takve politike kako bi se na vrijeme poduzele mjere zaustavljanja rasta vanjskog duga Hrvatske te spriječio nastanak dužničke krize. Međutim, šef države nema izvršnih ovlasti, pa nije mogao učinkovito djelovati. Zbog toga želimo podsjetiti da je predsjednik Republike – upravo zbog zabrinutosti za vanjsku likvidnost zemlje - zatražio stručnu analizu održivosti vanjskog duga Hrvatske, koju je u svibnju 2004. godine izradio Bečki institut, kada je na Pantovčaku bila organizirana javna rasprava.

Nakon toga, predsjednik Republike zatražio je od Hrvatske narodne banke izradu nove analize inozemne zaduženosti Hrvatske, koja je bila izrađena u travnju 2006. godine. Ali sve to nije imalo utjecaja na promjenu smjera politike. Dakle, konstantno smo upozoravali na opasnosti od prebrzog rasta inozemne zaduženosti Hrvatske te neefikasnog korištenja inozemnih kredita. Kreatori ekonomske politike - primarno Hrvatska narodna banka (prema članku 9. Zakona o HNB-u, centralna banka 'utvrđuje i provodi deviznu politiku u Republici Hrvatskoj') - morali su, prema našem mišljenju, znatno ranije i odgovornije reagirati kapitalnim kontrolama i promjenama relativnih cijena da zaustave neodrživ rast inozemne zaduženosti. To je, dakle, trebalo učiniti već 2003. i 2004. godine, kada je vanjska zaduženost dosegnula razinu oko 50 posto BDP-a, što se smatra gornjom granicom održivosti (tzv. debt intolerance), dok udjel vanjskog duga od 80 posto BDP-a svrstava neku zemlju u visoko zaduženu (prema metodologiji Svjetske banke). Ukratko, najmanje pet godina centralna banka kasni s efikasnim mjerama za usporavanje rasta inozemne zaduženosti; pet godina kasni se s mjerama koje su mogle spriječiti sadašnju ekonomsku krizu u Hrvatskoj!

Predstoji donošenje novog proračuna Republike Hrvatske za 2010. godinu, čiji bi karakter trebao biti proturecesijski. Državni proračun nije fleksibilan, njegova struktura najvećim je dijelom unaprijed zadana (plaće i mirovine, zdravstvo, socijalni transferi i subvencije privredi), a proračun je u funkciji zadržavanja postojeće razine socijalnih prava. To je realnost. Ali još uvijek nemamo ekonomsku razvojnu strategiju. EK je na to upozorila u zadnjem Izvještaju o napretku Hrvatske u približavanju EU. Zalažemo se za smanjenje poreznog opterećenja dohotka građana radi poticanja potrošnje kućanstava, novih investicija i domaće proizvodnje! Stanovito porezno rasterećenje poduzetnika također je nužno kako bi se potaknula proizvodnja i izvoz! Ali politika daljnjeg smanjivanja plaća i mirovina te rast nezaposlenosti, politika tzv. wage deflation, tj. politika deflatornog snižavanja plaća - kada se restriktivnom fiskalnom politikom žele smanjiti javni izdaci u uvjetima stabilnog tečaja kako bi se povećala konkurentnost i rast, za što se zalažu hrvatski neoliberalni ekonomisti - ne može dati pozitivne rezultate.

Jer ovdje treba uzeti u obzir djelovanje tzv. paradoksa štednje (koji je definirao John Maynard Keynes; fenomen kada povećana štednja djeluje prorecesivno), čije posljedice možemo konkretno uočiti u Hrvatskoj. Djelovanje 'paradoksa štednje' uzrokovat će slabe efekte deflacijske politike, pa će pritisci na deprecijaciju tečaja postati neizbježni kako bi se promjenom relativnih cijena povećala konkurentnost hrvatskih izvoznika, smanjio uvoz i zaduživanje! Posebno su štetni pogledi onih ekonomista koji smatraju da je - kao rješenje za postojeću situaciju - neophodno radikalno smanjenje rashoda proračuna (sa 50 posto na 30 posto BDP-a), čak u vrlo kratkom roku. Naime, moramo sačuvati strukturu države, jer takva politika dovela bi do smanjivanja izdataka za obrazovanje, zdravstvo i druge važne potrebe najšireg sloja građana, radikalno bi srezala plaće i mirovine i povećala krizu zbog smanjivanja potrošnje stanovništva te bi razgradila osnovne elemente socijalne države. Osim toga, najkonkurentnija gospodarstva svijeta su ona iz Skandinavije (Finska, Švedska) koja imaju udjel države u BDP-u oko 50 posto i više.

Osim smanjenja rashoda proračuna, Vlada bi morala djelovati i na promjenu strukture prihoda kako bi se konsolidirale javne financije. Ukratko, potrebna je porezna reforma, uz restrukturiranje rashoda. Kakva su iskustva drugih zemalja? Velik dio mjera koje su bile primijenjene kod drugih imao je za cilj povećati potrošnju, tako da su se mnoge zemlje odlučile za smanjenje poreznog opterećenja dohotka građana ili dobiti poduzeća, u nekim slučajevima s istovremenim povećanjem stopa poreza na potrošnju, odnosno PDV-a i trošarina. Konkretno, različite mjere primijenjene su u cilju smanjenja poreznog opterećenja i opterećenja socijalnim davanjima dohotka građana te su uključivale, primjerice, povećanje neoporezivih iznosa (odnosno osobnih odbitaka) ili smanjenje poreznih stopa i stopa socijalnih davanja ili pak uvođenje nekih drugih olakšica.

U sferi oporezivanja poduzeća mjere u nekim zemljama su uključivale smanjenje stope poreza na dobit ili poreza po odbitku, no u većini slučajeva uključivale su davanje dodatnih olakšica u vidu povećane (tzv. ubrzane) amortizacije, dodatnih olakšica za troškove istraživanja i razvoja, kraće razdoblje povrata preplaćenog poreza na dobit, povećanje broja godina u kojima se mogu koristiti porezni gubitci itd. Ove mjere bile su u nekim slučajevima praćene povećanjem stope PDV-a (ili trošarina) i/ili smanjenjem broja olakšica unutar sustava PDV-a, s time da su neke zemlje ubrzale razdoblja povrata PDV-a kako bi poboljšale likvidnost. Manji broj zemalja odlučio se primijeniti dodatna porezna opterećenja dohotka građana u vidu povećanja poreznih stopa ili stopa socijalnih davanja ili uvođenja novih poreznih oblika, iz razloga što bi navedeno smanjilo kupovnu moć građana te time indirektno smanjilo i potrošnju, a posljedično i druge porezne prihode itd. U ovu skupinu zemalja, nažalost, ulazi i Hrvatska, koja je uvela tzv. krizni porez na neto plaće, uz nejednak tretman različitih kategorija poreznih obveznika, čime je dovedena u pitanje ustavnost ovog zakona.

Krizni porez, povećanje PDV-a i uvođenje novih trošarina predstavljaju mjere koje su samo produbile postojeću krizu, jer su smanjile raspoloživi dio dohotka stanovništva, smanjile osobnu potrošnju kao važne komponente rasta BDP-a te proizvodnju. Naime, povećanje poreza na dohodak stanovništva smanjuje potrošnju, građani u uvjetima nesigurnosti povećavaju štednju koja povratno smanjuje potrošnju i proizvodnju, pa se kriza produbljuje. To je paradoks štednje, kada povećana štednja djeluje prorecesivno, čije posljedice možemo konkretno uočiti u Hrvatskoj. Zbog toga predlažemo da Vlada ukine primjenu zakona o kriznom porezu, i to od 1. siječnja 2010. godine, ali da fiskalne efekte poreznih prihoda po ovoj osnovi kompenzira iz drugih realnih izvora (povećanog izdvajanja emisione dobiti HNB-a u državni budžet, naplatom duga INA-e etc.). Zalažemo se za smanjenje poreznog opterećenja dohotka građana radi poticanja potrošnje kućanstava, novih investicija i domaće proizvodnje! Stanovito porezno rasterećenje poduzetnika također je nužno kako bi se potaknula proizvodnja i izvoz!

Posebnu pažnju dao bih novim ocjenama EBRD-a, koje kazuju da je financijska kriza pokazala pogreške u modelu rasta srednje i istočne Europe. Prema Izvještaju o tranziciji EBRD-a, koji će uskoro biti objavljen, rast koji se najvećim dijelom zasniva na vanjskom financiranju i kreditiranju produbio je krizu u regiji srednje i istočne Europe, dok je preveliko oslanjanje na inozemne banke i na priljev kapitala iz inozemstva povećalo ranjivost tih ekonomija. Ali dodatni problem u takvom modelu rasta predstavljaju inozemni krediti korišteni za kreditiranje namjena koje nisu izvozno usmjerene, odnosno krediti s valutnim klauzulama. Slične stavove nedavno su u Zagrebu predstavili i predstavnici MMF-a.

Ovakvi zaključci EBRD-a i MMF-a potvrđuju stavove koje smo stalno iznosili u proteklih deset godina, ali bez potpore kreatora ekonomske i monetarne politike. Potreban je novi način razmišljanja, nova paradigma! Zbog toga mislimo da oni koji su nas doveli u krizu, iz ove krize nas ne mogu izvući! Konkretno mislimo na hrvatske ekonomiste, pripadnike neoliberalne ekonomske škole. Visoka razina inozemne zaduženosti Hrvatske glavni je ograničavajući faktor ekonomskog rasta i stabilnosti hrvatske privrede. To nalaže osmišljavanje modela rasta koji se zasniva na izvozu. U takvom modelu razvoja sve makroekonomske politike morale bi poticati proizvodnju i izvoz.

Trenutačna politika rasta nije više održiva. Hrvatska mora osmisliti novi model ekonomskog rasta, zasnovan na izvozu i povećanju udjela zapošljavanja u aktivnom radnom stanovništvu! Potrebna je aktivnija uloga hrvatske države i fleksibilnija monetarna politika HNB-a, stanovit oblik tzv. credit easinga quantitative easinga u poticanju proizvodnje i domaće potrošnje, u uvjetima ekonomske krize i visoke inozemne zaduženosti Hrvatske! Ako se dopusti da gospodarstvo slobodno padne u recesiju s točkom krajnje zaduženosti, to je izvanredno opasno, s rizikom da se sam od sebe produbljuje ekonomski slom po modelu po kojem se dogodio u Velikoj depresiji 1929-1933. Stoga je potrebna antideflatorna monetarna politika centralne banke da potakne proces smanjivanja zaduženosti (tzv. deleveraging). Makroekonomskim terminima rečeno, radi se o drugačijoj kombinaciji fiskalne i monetarne politike, uz drugačiju primjenu zakona 'nemogućeg trojstva' (intermedijarnih rješenja u monetarnoj i tečajnoj politici te kontroli tokova kapitala s inozemstvom)! Fiskalna i monetarna politika Hrvatske usklađene su, ali zbog održavanja nominalne stabilnosti i u krivom smjeru poslovnog ciklusa (procikličnost, a ne anticikličnost).

Umjesto zaključka

Naposljetku, kratak rezime kolumne. Želimo jasno poručiti da provedba antirecesijske politike, njena postojeća koncepcija ne jamči izlazak iz krize: ona je pasivna i previše se oslanja na pozitivne pomake u globalnom oporavku, kada bi se ovi efekti izvana prenijeli u Hrvatsku, i to putem oživljavanja vanjske potražnje i novog priljeva kapitala (u obliku direktnih inozemnih ulaganja). Utjecaj oživljavanja inozemne potražnje na hrvatsku privredu ovisi o relativnim cijenama, ali one su koncipirane deflacijski. Ukratko, makroekonomska i monetarna politika, posebice fiskalna, u postojećem modelu ne mogu dati prostora za ozbiljniju antirecesijsku politiku. Zbog toga dijelimo mišljenje onih ekonomista koji govore o duljem razdoblju oporavka i izlaska iz krize! Dakle, potrebno je promijeniti makroekonomske politike, posebice monetarnu politiku, te izgraditi novi model rasta. Bez ovih promjena makroekonomskih politika ostat ćemo u istom ekonomskom modelu. Politika održavanja statusa quo - u okviru postojećeg ekonomskog modela - više nije moguća; ona je neodrživa!