Još donedavno jedini adut potpredsjednika Vlade Damira Polančeca bio je Danko Končar, kontroverzni kralj kroma. 'Kamo sreće da imamo pet takvih zainteresiranih igrača ili 10 poput gospodina Končara ili nekih drugih. Ali, nažalost, situacija je takva da nemamo', rekao je tada Polančec. Međutim, nakon što su se u igru uključili Philip Zepter, najbogatiji srbijanski biznismen i Jozo Dragan, hrvatsko-srbijanski tajkun, može se reći da je Končar ipak dobio dostojnu konkurenciju.

Najnovije ime u konkurenciji je Jozo Dragan, suvlasnik Riko grupe sa sjedištem u Sloveniji, koji već dvadesetak godina posluje u Rusiji. Riko grupa zainteresirana je za tri dalmatinska brodoradilišta – Brodosplit, Brodotrogir i Brodogradilište specijalnih objekata (BSO). Riko grupa planira u hrvatskim brodogradilištima graditi brodove za rusku ribarsku flotu. Prema riječima Joze Dragana, tvrtka je sklopila ugovor s ruskom vladom za obnovu ribarske flote vrijedan 10 milijardi eura. Dragun je u Hrvatskoj poslovnoj javnosti poznat kao partner Jure Radića u poslovima na ruskom građevinskom tržištu.

Danko Končar otkupio je ponudbenu dokumentaciju za svih pet brodogradilišta koja se prodaju za jednu kunu. Končar još nije otkrio detalje svog poslovnog plana koji se temelji na okupljanju šireg konzorcija u kojem bi sudjelovali i domaći brodari. Otkrio je tek da planira zadržati brodogradnju kao osnovnu djelatnost, ali će za popunjavanje kapaciteta uključiti i djelatnosti izvan brodogradnje.

Philip Zepter, kralj lonaca pravim imenom Milan Janković, došao je s konkretnim prijedlogom. Njegova tvrtka planira graditi megajahte i skupe brodove. Uz brodogradilište 3. maj u kojem već gradi jedan brod, Zepter je zainteresiran za Brodotrogir i splitsko Brodogradilište specijalnih objekata.

U konkurenciji su još slavonskobrodski poduzetnik Mijo Opačak, koji je bacio oko na 3. maj. Međutim, upitna je njegova financijska snaga za tako krupan zalogaj. Njegova glavna djelatnost je eksploatacija šljunka i pijeska, a cijelo njegovo poslovno carstvo ostvaruje godišnje prihode od 90 milijuna kuna. Tu je i splitski poduzetnik Slobodan Ljubičić, kojega zanima trogirsko brodogradilište, prvenstveno zbog lokacije, na kojoj bi razvijao turističke sadržaje, a u manjem dijelu zadržao bi brodogradnju.

Zasad je najveći interes iskazan za Brodotrogir, za koji su ponudbenu dokumentaciju, osim navedenih igrača, otkupile i dvije holding kompanije iz Norveške i Slovačke.

Konkretnog interesa još nema jedino za pulski Uljanik, koji se prodaje po nominalnoj cijeni. Izašle su tek špekulacije da bi se za jedino profitabilno hrvatsko brodogradilište mogao javiti konzorcij hrvatskih brodara (Tankerska plovidba, Uljanik plovidba) i Danka Končara.

Među kandidatima se nisu pojavili veliki brodograditelji s istoka (Kina, Koreja) koji bi mogli preuzeti postojeće programe hrvatskih brodogradilišta. To možda nije ni loše, jer prijavljeni igrači uglavnom obećavaju gradnju složenijih brodova veće dodane vrijednosti, što je najpoželjniji ishod privatizacije. Međutim, prenamjena djelatnosti otvara i pitanje iskorištenosti postojećih kapaciteta, a samim time i viška zaposlenih. Stoga bi upravo to mogao biti glavni kamen spoticanja između potencijalnih kupaca i države.