U sjeni aktualne krize, na onoj istoj sjednici 27. travnja na kojoj su smijenjeni Mostovi ministri, Vlada je usvojila Nacionalni program reformi i Plan konvergencije u kojem je ekonomska budućnost zemlje zacrtana ovako:

Vlada očekuje da će se stopa rasta BDP-a (za koju se očekuje da će ove godine iznositi 3,2 posto) blago usporiti, ali će do 2020. ostati na razini oko 2,5 posto godišnje. Javni dug nastavit će se smanjivati. Nakon zabrinjavajuće visokih 86,7 posto BDP-a 2015. godine, 72,1 posto 2020. bit će izvrstan rezultat, ako bude ostvaren.

Ako će budućnost izgledati kao na slici, kamatne stope bit će niže, životni standard veći, a izgledi za uvođenje eura između 2021. i 2025. nadohvat ruke, piše analitičar Velimir Šonje na svom blogu Ekonomski lab - Arhivanalitika. No može li politička nestabilnost ugroziti prikazane izglede?

Intuicija kaže da

Reakcija iz želuca sugerira da samo stabilna vlast može voditi razumnu politiku. U uvjetima političke nestabilnosti ciljevi se mijenjaju, mijenjaju se i ljudi (ministri i barem prvi ešalon ispod njih) i većina je u državnoj upravi fokusirana na opstanak karijera, a ne na svoj posao. Ako nešto pođe krivo, nema nikoga tko čvrsto drži uzde u rukama. Na primjer, da do prije nekoga dana nismo imali stabilnu vlast, tko bi i kako riješio kraval na granici sa Slovenijom?

Uostalom, ovoj zemlji trebaju reforme. Kako će nestabilna vlast provoditi reforme? Neće. Ne daj bože da ozbiljnije zagusti (a Svijet nije bezazleno mjesto); što će činiti neka nestabilna vlast u kojoj koalicijski partneri i ministri jedni drugima ne mogu pogledati u oči?

Politička analiza kaže ne

Međutim, u razvijenomu svijetu ne postoji povezanost između ekonomskog razvitka i stabilnosti vlasti. Italija je najbrže rasla dok je mijenjala vlade svakih nekoliko mjeseci. Belgiji uopće nije išlo loše dok je jednom više od godinu dana bila bez vlade.

Postoje ozbiljna istraživanja koja pokazuju da politička nestabilnost ne mora ugroziti ekonomske izglede. Arend Lijphart je u studiji Modeli demokracije analizirao demokratske i gospodarske rezultate 36 zemalja u razdoblju od 1945. do 2010. i zaključio kako su države čije se političke elite nauče potanko usuglašavati, uspješnije od onih koje nauče brzo formirati stabilne, većinske vlade. Ove koje brzo formiraju većinske vlade nazvao je demokratskim diktaturama ili populističkim demokracijama, dok samo prve postaju liberalne demokracije – demokracije konsenzusa. One počivaju na širokom usuglašavanju društvenih skupina i regija. Demokracije konsenzusa - liberalne demokracije, imaju u prosjeku bolje institucije, veći ekonomski rast, nižu inflaciju i nezaposlenost te uspješnije kontroliraju nasilje. To ne čudi, jer privremeni partneri u nestabilnoj vlasti jedni drugima bolje kontroliraju grijehe. A ono što je usuglašeno zaista je široko prihvaćeno, pa ima više šanse da bude i provedeno.

Dakle, izgleda da intuitivna teorija o nužnoj stabilnosti vlasti ili čvrstoj ruci ne drži vodu.

I protekle dvije godine također kažu ne

Iskustvo nakon izbora u studenom 2015. u Hrvatskoj govori tome u prilog. Od jeseni 2015. imamo tri vlade, a uskoro će ih biti tri i pol ili četiri. Interesne skupine se nisu stigle organizirati, pronaći 'svoje'utjecajne ljude u politici i ministre uz čiju bi se pomoć priključile na državni proračun. Zahvaljujući političkoj nestabilnosti, proračuni 2016. i 2017. doneseni su u vremenskim tjesnacima. Prioriteti su bili donijeti ih pod svaku cijenu. To je ograničavalo vrijeme i snagu političkih pritisaka radi većeg povećanja izdataka.

Usto se dogodio gospodarski rast. Proračun se punio iznad očekivanja. Dovoljno je bilo imati kompetentnog ministra financija koji nije mogao počiniti veliku tehničku pogrešku u fiskalnoj politici i deficit proračuna opće države pao je na 0,8 posto BDP-a 2016. godine. Javni dug se u postotku BDP-a smanjio s maksimalnih 86,7 posto 2015. na 84,2 posto 2016. godine, uz dobar izgled da se pad nastavi.

Čini se da bi još koja godina političke nestabilnosti uz tehničku kompetenciju na ključnim ministarskim pozicijama, mogla dovesti do ostvarenja rezultata prikazanih na gornjoj slici.

Osim toga, Hrvatska je kao članica EU-a uklopljena u Europski semestar - europski sustav razvoja ekonomskih politika. Ranije spomenuti Plan konvergencije i Nacionalni program reformi dovest će do Preporuka za vođenje politike koje će dati Vijeće EU-a. Sve što je zapisano u Planu, Programu i Preporukama predstavlja placet za djelovanje svake vlade, pa i one tehničke, ako je bude. Drugim riječima, i ako bude političke nestabilnosti, brod nije bez zapovjednog mosta, kormila i uređaja za navigaciju. To je prilično utješno ako je kormilar malo slab.

Ima jedno veliko ali

Hrvatsko iskustvo s političkom nestabilnošću ograničeno je na razdoblje gospodarskoga rasta od 2015. do 2017. godine. Bismo li ovako benevolentno pisali o političkoj nestabilnosti da su recesijska vremena? Potražimo odgovor s druge strane: što nam je u donijela politička stabilnost u recesiji; vlade Ive Sanadera - kratko na početku recesije, Jadranke Kosor - dvije i pol godine recesije i Zorana Milanovića - tri godine recesije nisu donijele dobro. Taj ne baš slavan dio novije ekonomske povijesti ne daje razloga za vjerovanje da bi politička nestabilnost dovela do bitno lošijega ishoda u razdoblju 2009.-2014.

Dakle, ako se gospodarski rast nastavi, politička nestabilnost vjerojatno neće onemogućiti ostvarenje ciljeva prikazanih na slici na početku. Naprotiv, politička nestabilnost može doprinijeti razvoju spontanih kontrolnih mehanizama koji će držati državne rashode pod kakvom-takvom kontrolom. Velik broj slabo povezanih političkih partnera teško će sklapati političke trgovine tako da baš svi budu zadovoljni. Doduše, javna administracija će ostati više-manje neučinkovita, zdravstvo će i dalje gomilati dugove koji će se sanirati svake 2-3 godine, ali u široj slici, Hrvatska će vjerojatno izgledati bolje.

Ako se stvari u gospodarstvu okrenu na lošiju stranu, otvorit će se pitanje ne bi li neka stabilna vlast bolje brodila kroz krizu. Ona će efikasnije povlačiti EU fondove, što može amortizirati krizne udare izvana. Stabilna vlast će efikasnije provoditi reforme javne administracije, zdravstva, školstva, uklanjati regulatorne barijere, reagirati na nepredviđene negativne događaje. Naposljetku, stabilna vlast će se lakše opredijeliti u pogledu uvođenja eura i fiskalne odgovornosti.

No, od 2009. do 2014. uvjerili smo se da nema jamstva za to. S druge strane, poanta nestabilnosti je stalno dogovaranje i traženje mogućih koalicija. Stoga nema vidljive prepreke da se brojne suprotstavljene političke skupine u slučaju izbijanja recesije ne dogovore oko nekih načela politike. Štoviše, bilo bi dobro da postignu minimalni dogovor bez obzira na gospodarske cikluse. Jednom smo imali konsenzus ključnih političkih aktera u pogledu ulaska u EU. Zašto se, u slučaju izvanrednih okolnosti, visok stupanj suglasja ne bi mogao postići oko politika za izlazak iz krize i općenito za gospodarski razvitak?

Glavni hrvatski problem je u tome što sadržaj novootkrivenog pluralizma koji dovodi do političke nestabilnosti nije onaj sadržaj o kojem je govorio Lijphart. Usuglašavanje podrazumijeva minimalan stupanj razumijevanja, uvažavanja i spremnosti za potragu za činjenicama koje pomažu u upravljanju državom. Manipulacije, nepovjerenje i borbe uvijek su i svuda dio političkih odnosa, ali sam pojam društvenosti zahtijeva neki minimum razumijevanja i pristojnosti koji olakšava komunikaciju i pronalaženje zajedničkih platformi i rješenja. Ako taj minimum društvenosti postoji, to jest, ako postoji minimum spremnosti i kapaciteta za dogovor o malom broju ključnih razvojnih pitanja, onda i dugotrajna politička nestabilnost može biti dobra za razvoj.