Prije nego što čujete Paunovu priču objasnit ćemo što su to opanci, a što obojci.

Jezikoslovci iz Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže kažu da su opanci vrsta seljačke kožne obuće. Nekad su to bila jedina pokrivala za noge za one najsiromašnije, a izrađivali su ih sami seljaci ili majstori opančari.

Opanci su s vremenom postali sastavni dio narodne nošnje i danas ćete ih vidjeti jedino na nogama članova folklornih društava. Zanimljivo je to da nema lijevog i desnog opanka, oba su ista.

Obojci su pak preteča čarapa, obični komadi tkanine u koje su se uvijala stopala da ih opanci ne bi nažuljali.

Najgori odvjetnički vježbenik na svijetu

Tako da u nekom sukobu ili razmirici onaj tko bolje prođe dobije opanke, a gubitniku ostanu obojci.

Može li se to reći i za 42-godišnjeg diplomiranog pravnika Krunoslava Pauna? On je, birajući svoj životni put, odabrao opanke, a odbacio sigurno lukrativniju karijeru odvjetnika.

'Može. Trebalo mi je čak devet godina da završim pravo u Osijeku. Fakultet me uopće nije zanimao. Nakon toga sam odradio još godinu i pol u odvjetničkom uredu u Zagrebu. Vjerujte mi, bio sam najgori odvjetnički vježbenik na svijetu. Ali tad sam još živio u uvjerenju da je to moja realnost, ispravan put, da ću jednog dana postati novi Čedo Prodanović. Imam i tu fizionomiju', šali se Paun.

Sjedimo u njegovoj radionici u Donjim Andrijevcima. Miriše na ljepilo i kožu. Jedna prostorija je više uredska, a u njoj su računalo i police s gotovim opancima. U drugoj je radni prostor prepun šablona, kalupa, kože, alata, čavlića, nedovršenih opanaka… Uz prozor su dvije šivaće mašine. Jedna od njih je više od pola stoljeća stara njemačka pfaffovka.

Studentska besparica gurnula ga u radionicu

Paunova radionica nekad je bila spavaća i dnevna soba djeda Josipa i bake Danice. Djed je bio vrstan postolar te se on cijelo djetinjstvo, a i dobar dio mladenaštva, vrzmao njegovom radionicom, uglavnom promatrajući što i kako radi.

'Djeda su svi zvali Joso jer je iz Like. Cijeli život popravljao je i izrađivao cipele. U svojih posljednjih dvadesetak godina krenuo je s opancima. Lokalna kulturno-umjetnička društva (KUD) počela su tražiti opanke jer je bilo sve manje majstora opančara. Imao je 81 godinu kad je umro, a radio je skoro do zadnjeg dana', kaže Paun.

Volio je gledati Josu kako nešto zakiva ili šije, ali tad ga nije zanimalo obućarstvo. U nedostatku bolje ideje, upisao je pravo. Poslovična studentska besparica ponukala ga je da s djedom zarađuje na kožnim torbama.

'Išao bih s njim u nabavu materijala. Sve je to on plaćao, a najveći dio toga i sam radio. Jer ja nisam ništa znao. S vremenom sam počeo izrezivati kožu, a djed bi šivao. I tako jedna torba, pa druga, treća… Kupovale su ih većinom djevojke. Bile su relativno jeftine, a ručni rad. Bila je to super zarada za studenta.'

Opet, zacrtao si je da će biti odvjetnik i sa suprugom Nikolinom odselio se u Zagreb. Svejedno je gotovo svaki vikend dolazio u Andrijevce izrađivati torbe. Dok je djed bio živ, sam je napravio jedan jedini par opanaka. Tek toliko da Joso vidi da mu unuk ipak nešto zna. Sve se promijenilo kad je umro.

Samouki opančar

'Supruga je izgubila posao, a ja sam konačno postao svjestan toga da nikad od mene poštena odvjetnika. Zato nije bilo razloga za ostanak u Zagrebu. Tad sam nazvao nekoliko mušterija koje naručivale od djeda. Roba im nije bila isporučena i ponudio sam se da završim posao. Neki su me doslovno otepli: 'Što ćeš se ti mali na nama učiti, nema šanse!' Imao sam tad 25 godina. Drugi su rekli - hajde napravi, pa ćemo vidjeti kako ti ide.

Teoriju je znao vrhunski, ali praksa mu je bila na nuli.

'Imao sam djedove šablone, papire i kalupe, znao sam sve o materijalima, alatima i mašinama. Međutim nisam imao iskustva. Trebalo mi je dva dana da postavim kožu na kalup, a danas manje od dva sata. U to vrijeme pomagao mi je bratić Mario. On je tada imao 18-godina. Tako smo isprobavali, eksperimentirali. Sve ti to lijepo ispleteš, naprešaš i fino zalijepiš kad ono - neće opanak s kalupa. Ne bi ga konjima i štrikom izvukao. Ništa, nož, pa sve u vatru', smije se Paun, a i mi s njim.

Zbog toga smatra sebe 'samoukim opančarom'. Učeći po metodi pokušaj – pogreška, postajao je sve bolji. Koliko su njegovi opanci cijenjeni, pokazuje i podugačka lista mušterija, a prednjače KUD-ovi iz raznih krajeva Hrvatske. Osim naših folkloraša, radio je opanke za društva Slovaka, Čeha, Mađara, Srba i Albanaca. Znaju ih kupiti i diplomati za poklon, slao ih je hrvatskoj dijaspori u Argentinu, Čile, Kanadu i Ameriku, a dolaze mu etnolozi s muzejskim eksponatima na restauraciju. Opanci iz Donjih Andrijevaca pojavljuju se i u nekoliko filmova.

Divovski opanci za velikog Srbina

Dok on nabraja, primjećujemo na polici ogromne crne opanke, slične papučama, veličine omanjeg čamca. Broj 49 ili 50. Koji li div njih nosi?

'To mi je kupac iz Srbije. Tražio je da mu napravim nešto zatvoreno i crno. Čovjek ima 210 centimetara i gotovo isto toliko kilograma. Nije mi mogao proći kroz vrata, nego postrance. Baš veliki Srbin.'

U ovih gotovo 20 godina, kako se bavi opancima, nagledao se u svojoj radionici, kaže Paun, svakakvog svijeta. Morao je biti i pedagog i psihijatar i svećenik i doktor.

Cijena njegovih opanaka kreće se od 75 eura naviše, a najskuplji koje je napravio koštali su oko 120 eura. Sve ovisi o složenosti, vrsti materijala i vremenu potrebnom za izradu.

Na desetke je vrsta opanaka. S kopčom ili 'bagom', kaišari, oni 's jezikom', mašlanci iliti nacifrani opanci s ukrasima, zatim oni koji izgledaju kao sandale, pa kao papuče…

'Što se naziva tiče, manje-više svako selo ima svoj naziv, primjerice ringlaši, kalančori, i ne znam tko bi ih uopće sve i pobrojio', kaže Paun.

Drži tempo koji mu odgovara

Najčešće izrađuje opanke od goveđe kože. Uz strojeve za šivanje koristi stare ručne alate – od lohajzla (probijača) za bušenje ukrasnih rupica, šila za šivanje, gladilica za ravnanje kože do starih noževa, škara, kalupa i čekića.

Ruke i prsti ogrubjeli su mu od rada. Ožiljci pričaju o trenucima u kojima bi mu popustila pažnja. U dlan mu se do kosti zabio lohajzl, a palac mu je bio probijen pod udarom igle šivaće mašine.

Može li se živjeti od opančarstva?

'Može. Posla ima dovoljno. Samo ste fizički ograničeni u tome koliko toga sami možete napraviti u jednom danu. Prve četiri godine sam se ubijao, radio i po 16 sati. Onda shvatite da to nema smisla. Sad držim tempo koji mi odgovara. Imam dvije radnice koje mi pomažu. One rade kod kuće, buše rupice i slično. Naprave pripremu, što oduzima najviše vremena, a zatim ja odradim majstorski dio posla. Zaposlio bih još nekog tko je voljan učiti i raditi, ali takvu osobu još nisam našao.'

Ne želi serijsku proizvodnju

Kako je ipak u odnosu na prve godine svojevoljno smanjio proizvodnju, Paun je, da bi popunio kućni budžet, pronašao stalan posao tajnika u Udruženju obrtnika Slavonski Brod.

Plan mu je nastaviti dosadašnjim ritmom. Možda mu se u budućnosti pridruži netko od sinova. Jakov (13), Andrija (11) i Matej (6) vole gledati kako im tata radi. Kad ima veću narudžbu, dvojica starijih pomognu mu oko zakivanja ili bojenja. Supruga Nikolina radi promidžbu i drži četiri zida kuće jer je on većinom u radionici.

'Ne želim ući u neku serijsku proizvodnju jer bi se tad izgubio tradicijski način izrade. Sve radim onako kako su radili i naši stari. Mogao bih ih ja štancati na stroju i tad bi svaki opanak bio isti. Ovako se vidi ruka. Negdje mi pobjegne bušač, rupice nisu iste. Ili mi malo pobjegne šav na mašini. Svaki opanak je unikatan. Zato i jesu posebni', beskompromisan je Paun.

Mora takav biti jer je on u Slavoniji najvjerojatnije zadnji plamičak nekad cijenjene vještine. Samo još jedan gori u Ivanić-Gradu, na granici Moslavine i Posavine, u radionici majstora Igora Kruha Vuka. A južnije od njega, koliko je Paunu poznato, opančarstvo je nažalost nestalo.