Vlada je donošenjem antirecesijskih mjera barem privremeno umirila javnost. Poslodavci i sindikati za sada su zadovoljni, premda su po mišljenu dijela stručnjaka mjere prilično nevjerodostojne.

Hoće li Hrvatska moći izbjeći tmurne prognoze koje predviđaju bankrot države i slijedom toga obraćanje za pomoć MMF-u i međunarodnoj zajednici, kao što su to već učinile zemlje poput Mađarske, Srbije i Letonije.

Odgovor na pitanje što je uopće bankrot države, potražili smo kod profesora Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ive Bićanića, koji kaže da države ne mogu bankrotirati. Tvrtke mogu bankrotirati i nestati, pojedincima se može prisilno putem sudova naplatiti dugovanje i oduzeti imovina. Ipak, u javnosti se bankrotom države naziva stanje kada državne uprave dođu u položaj da ne mogu plaćati svoje ugovorene obaveze.

Prema Bićanićevu mišljenju, u Hrvatskoj su trenutno prisutni svi simptomi toga da država nije u stanju plaćati svoje obveze. Hrvatska je suočena s otežanim i sve skupljim zaduživanjem u inozemstvu i prijetnjama za smanjenja kreditnog rejtinga, što dovodi do konstantnog pritiska na deprecijaciju kune. Što se tiče unutarnjeg plaćanja, tu je već prisutna nelikvidnost, zbog toga što država i javna poduzeća kasne u plaćanju.

Hrvatska je, kao i većina istočnoeuropskih zemalja, suočena s financijskom krizom u čijoj je pozadini kriza javnih financija. Financijska kriza se očituje u snažnim pritiscima na slabljenje kune s jedne strane i rastućim kamatnim stopama s druge. No ti se pritisci ne mogu rješavati apelima Vlade na banke. 'Pozivanje na moralne i patriotske dužnosti banaka od strane premijera i predsjednika su neozbiljne i ukazuju na nerazumijevanje problema. Zaboravili su Marxa i prevlast klasnih interesa nad nacionalnim i zaboravili su da cijene nisu dogovorna kategorija nego oportunitetni trošak', mišljenja je Bićanić.

On smatra da će se financijska kriza produbljivati jer je dio uvezen i izvan je kontrole (problemi matičnih banaka), ali se ključni dio generira iznutra. Radi se o sve dubljoj krizi javnih financija, koja se odnosi na rastući proračunski deficit i otežanu otplatu javnog duga države.

U slučaju daljnjeg zaoštravanja navedenih problema, izgledno je da će se država prije ili kasnije suočiti s nemogućnošću otplate dospjelih dugova. U tom slučaju država bi proglasila moratorij na otplatu glavnice i otplaćivala samo kamate. Započela bi pregovore o reprogramiranju u Londonskom i Pariškom klubu te bi morala prihvatiti stabilizacijski paket MMF-a. Zadužene tvrtke koje ne mogu otplatiti vanjski dug išle bi u prisilnu upravu ili stečaj. S obzirom na postojeće okolnosti, Bićanić smatra da je fiksni tečaj neobranjiv i da povijest ide u prilog tome. 'Kada počne ozbiljni špekulativni napad na kunu, samo se nadam da će HNB dovoljno brzo popustiti, kako ne bi uzaludno branila neobranjivi tečaj', kaže Bićanić.

Ipak, misli da se u Hrvatskoj do jeseni neće ništa važnije događati zbog pozitivnih efekata turističke sezone, a ako budemo imali sreće, do jeseni možda najgore u Europi prođe, pa će svi vidjeti svjetlo na kraju tunela. Upravo to smatra temeljem sadašnje politike 'ne-činjenja' na koju se odlučila Vlada, za koju drži da nije posve neracionalna jer se temelji na ispravnom vjerovanju da je primarno umiriti ciklus, a ne brkati anticiklične i strukturne ciljeve. Znači, potrebno je balansirati, s jedne strane se mora paziti da se unutarnja potrošnja previše ne smanji, kako se ne bi pretjerano smanjio gospodarski rast.

Bankrot države i recesija nisu nužno povezani, upozorava Bićanić, jer recesije može biti bez bankrota, a država može bankrotirati bez recesije. Iako država nema neposredne veze s kreditima i štednjom građana, zaduženi građani će u slučaju bankrota države trpjeti znatno više od onih koji nisu zaduženi, jer bi došlo do pada tečaja, pa bi to bilo pogubno za građane čiji su krediti vezani deviznim klauzulama.

Nedavni događaji u Mađarskoj, u kojoj su banke kao i kod nas nudile stambene kredite izražene u švicarskim francima, pokazuju da su zbog snažnog slabljenja valute građani ponekad morali plaćati i dvostruki mjesečni iznos kredita u forintama.

Bićanić nije pretjerano osjetljiv za zadužene građane, koji strahuju od rasta kamata, smatrajući da ih država ne bi trebala štititi. 'Njihov je dobitak na račun onih koji su bili konzervativniji i nisu se zadužili. Neka idu u manje stanove i jeftinije automobile i prodaju dionice i imovinu, napravili su pogrešnu poslovnu odluku i dobro je da se vidi da to ima posljedice', kaže on.

Što se tiče štednih pologa, država jamči za štednju u bankama do 400.000 kuna. Međutim, otplata je s odgodom, a iskustva iz prethodne bankarske krize (90-ih godina) pokazuju da su građani novac dobili u razdoblju od nekoliko godina.

Bankrot bi posebno teško osjetili građani zaposleni u državnoj upravi zbog mogućeg smanjenja plaća, a za ostale građane to može značiti eroziju javnih usluga koje država pruža ljudima, kao što su školstvo, zdravstvo i socijalna skrb.