Prije tri mjeseca s pandemijskim šokom koji je potresao svjetsku ekonomiju streslo se i tržište nafte. Cijena barela sirove nafte nakratko se spustila i ispod nule te u jednom trenutku dosegnula čak -40 dolara. Povijesna iznimka bila je dijelom kombinacija situacije na burzama i prepunih skladišta pa se cijena brzo vratila na razine na koje smo navikli – iznad nule, no neka predviđanja ukazuju na to da bi se taj trenutak možda simbolički mogao smatrati početkom kraja zlatnog razdoblja za naftne ekonomije Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Područje Bliskog istoka i sjeverne Afrike (MENA, Middle East and North Africa) u ekonomskim analizama uobičajeno se izdvaja kao posebna regija jer većinu država u njoj vežu slične karakteristike. Radi se o zemljama čije ekonomije najvećim dijelom ovise o prihodima od izvoza nafte (i prirodnog plina), uvoze dosta robe, ne prednjače, ali ni ne zaostaju previše u tehnološkom razvoju i omogućavaju građanima relativno pristojan životni standard zahvaljujući izdašnim proračunima.

Polaganim zaokretom prema obnovljivim izvorima energije posljednjih dvadesetak godina dio tih država krenuo je u smjeru smanjenja ovisnosti o naftnoj industriji te su razradile razne planove reformi i jačanja drugih sektora industrije. Preobrazba se planirala u razdoblju od više desetljeća, no čini se da će pandemija takve planove ozbiljno poremetiti te natjerati zemlje Bliskog istoka na puno brže reforme s neugodnim dodatkom ekonomske i društvene nestabilnosti.

Gledano kroz mjerilo bruto domaćeg proizvoda (BDP) po stanovniku i uzimajući u obzir paritet kupovne moći, Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Bahrein i Oman nalaze se među 25 najbogatijih država svijeta. Takva gospodarska moć povezana je s izvozom nafte i prirodnog plina i što je njihova cijena na svjetskom tržištu viša, to su izdašniji proračuni svih država regije.

No za održavanje cijene na naftnom tržištu potrebna je i potražnja koja u normalnim razdobljima proizlazi iz zdrave svjetske ekonomije. Koronavirus SARS-CoV-2 je, čini se, poprilično uspješno zarazio i globalno gospodarstvo i pitanje je koliko se brzo ono može oporaviti. Uz dodatak ranije spomenutog trenda okretanja drugim izvorima energije, naftni izvoznici nemaju puno razloga za planiranje bezbrižne budućnosti. Naprotiv.

Podaci Međunarodnog monetarnog fonda pokazuju da su 2012. godine zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike od prodaje nafte ostvarile prihode od bilijun dolara. Lani je taj prihod iznosio 575 milijardi, a procjenjuje se da će ove godine dosegnuti tek tristotinjak milijardi dolara. Takva promjena donijela je velike probleme za proračunsko financiranje te neke države još od ožujka režu troškove, jačaju oporezivanje i posuđuju novac od drugih. Druge su se okrenule korištenju rezervi koje su namijenile reformama.

Najbogatije među njima, poput Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, imaju svojevrsnu zalihu u državnim investicijskim fondovima i/ili u deviznim rezervama. No niti to nije dovoljno. Nastavi li Saudijska Arabija trošiti rezerve sadašnjim tempom, za pola godine bi u pitanje mogla doći stabilnost tečaja tamošnje valute. U državi koja uvozi znatan dio potrošačke robe devalvacija bi snažno pogodila standard prosječnih građana. Kako bi nadoknadila manjak, Saudijska Arabija je već ukinula dio naknada državnim zaposlenicima, podigla cijene benzina i utrostručila porez na potrošnju. No čak i s tim mjerama procjenjuje se da bi deficit tamošnjeg proračuna ove godine mogao premašiti 110 milijardi dolara, odnosno čak 16 posto BDP-a.

Neki analitičari misle da će doći do daljnjeg rasta oporezivanja, no to će stvoriti pritisak na poduzetničku aktivnost. Saudijci se istovremeno ne mogu nadati ni tome da će naftne prihode ove godine barem dijelom nadomjestiti turizmom i ugostiteljstvom. Hadž, godišnje hodočašće koje u grad Meku obično dovede više milijuna muslimanskih vjernika, ove godine neće se obilježavati.

Spomenuti problemi šire se i na druge zemlje u regiji i ne tiču se samo onih koje proizvode i izvoze naftu. Znatan dio radne snage na naftnim poljima i ostatku ekonomije dolazi iz susjednih zemalja. Primjerice, više od 2,5 milijuna Egipćana, odnosno oko tri posto stanovništva Egipta zaposleno je u arapskim državama koje izvoze naftu. U Libanonu i ponegdje drugdje taj udio je i veći.

Nekim državama u regiji tako doznake iz inozemstva čine i do 10 posto BDP-a, a naftni proizvođači su i bitni partneri okolnih ekonomija jer iz njih uvoze dosta robe. Smanjenje njihove potrošnje tako će se domino efektom prenijeti na kompanije u susjednim ekonomijama. Uz sve to, bogati proizvođači nafte dugo su bili financijska podrška susjednim državama. Mada ta pomoć posljednjih godina, što zbog političkog razilaženja, što zbog samih financijskih mogućnosti, kopni, pandemijski šok sve bi to mogao još ubrzati.

Dio analitičara pored sivih predviđanja ističe barem malu dobru vijest da bi eventualni povratak stranih radnika kućama mogao neki dio njihovih poslova ostaviti domaćim građanima. U usporedbi s drugim regijama, Bliski istok ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti među mladima u svijetu, što je još jedan faktor koji pridonosi mogućem rastu nezadovoljstva građana.

Druga djelomična utjeha dolazi iz činjenice da zemlje Bliskog istoka imaju najniže troškove proizvodnje nafte u svijetu. Ostanu li cijene niske, otprilike na četrdesetak dolara po barelu, kako se kreću posljednjih mjesec dana, zemlje oko Perzijskog zaljeva imat će šansu povećati svoj udio na globalnom tržištu.

U britanskom tjedniku The Economist primjećuju da su se u arapskim državama prihodima od prodaje nafte dosad financirala tamošnja neproduktivna gospodarstva i sumnjivi režimi, a sve je to zazivalo na neželjeno miješanje ostatka svijeta. Kraj naftne ere tako ne mora nužno biti tragičan ako dovede do stvaranja dinamičnijih ekonomija i pravednijih odnosa u politici.

U međuvremenu se na društvenim mrežama može primijetiti rast nezadovoljstva prosječnih stanovnika. Tako Muhamedu bin Salmanu, sinu saudijskog kralja i de facto vladaru države, zamjeraju to što povećava one poreze koji neproporcionalno opterećuju siromašnije, umjesto da poveća oporezivanje bogatih. Nezadovoljstvo među građanima jača i u Iraku, Alžiru i drugdje.

Dođe li do bitnog pogoršanja životnog standarda u nekim državama, ne treba isključiti ni mogućnost veće nestabilnosti u društvu i unutrašnjoj politici. Vanjska se politika proteklih nekoliko godina već dobrim dijelom izmijenila. Tradicionalno umiješane Sjedinjene Američke Države pod predsjednikom Donaldom Trumpom pokazuju puno manje volje za očuvanjem stabilnosti.

Takvu promjenu mogli bi iskoristiti drugi utjecajni igrači iz regije ili šire, poput Rusije, a posebno Kine, koja je spremna uskočiti kao partner u reformi ekonomija i izgradnji infrastrukture. Obnovljivi izvori energije možda jesu ostavili sitnog traga na perspektivu naftnih ekonomija, no virus je tu perspektivu dodatno iskrivio. Šansa za korjenite, možda dijelom i bolne reforme jasno se otvorila. Trebalo bi je iskoristiti.