Hrvatski političari, kako oni na vlasti tako i oni u oporbi, možda se ne mogu osloniti na vlastite sposobnosti, ali se zato uvelike oslanjanju na kratko pamćenje hrvatskih birača. Tako se periodički s raznih pozicija vlasti ponavlja isprazna mantra o Hrvatskoj kao 'vratima na europsko tržište' za azijske kompanije i tako već gotovo 20-ak godina.

'Hrvatska zbog svoga geopolitičkog položaja može biti za Kinu ulaz u Europu', izjavio je tako prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u razgovoru s izaslanstvima Ine i kineske naftne kompanije Sinochem Group još u lipnju 1996.

Ako i zanemarimo činjenicu da i kineske i korejske kompanije već desetljećima vrlo uspješno i, vjerovali ili ne, bez ikakve pomoći iz Hrvatske plasiraju svoje proizvode i usluge na europska tržišta, nameće se pitanje nisu li naši vlastodršci, od Franje Tuđmana preko bivšeg šefa HGK Nadana Vidoševića pa sve do Gordan Marasa, u tih 20-ak godina mogli smisliti ikakav drugi argument koji bi uvjerio kompanije iz gospodarski moćnih zemalja da investiraju u Hrvatsku.

Pravna sigurnost? Ne baš. Porezne pogodnosti za poslodavce? Ne budite smiješni, pa Hrvatska uzima poslodavcima gotovo 50 posto onoga što isplaćuju radnicima. Radna snaga kvalificirana za trenutne zahtjeve tržišta rada? Kako da ne, a naročito u zemlji u kojoj ministar rada i socijalne skrbi smatra da su DOS i ASCII programski jezici. Moglo bi se tako nabrajati unedogled, ali poanta je jasna – posljednjih 20-ak godina vlastodršci se u Hrvatskoj ponašaju kao da je za strane investicije dovoljan umilan poziv i stisak ruke.

U svjetlu današnjeg podatka o hrvatskom BDP-u koji je pao dvanaesti kvartal zaredom, može se tek s tugom konstatirati da se od Tuđmana do Marasa nije puno toga promijenilo u Hrvatskoj – Azija posluje s Europom, Europa posluje s Azijom, a vladajući u Hrvatskoj se ponašaju kao da su iskočili iz reklame za Laško pivo uz prigodan slogan: 'Neka svijet pričeka'.