Guardian je prikupio svjedočanstava britanskih milenijalaca o tome zbog čega trčanje za poslovnim uspjehom i karijerom više nema smisla.

Molly (35) se sjeća kako su joj, dok je bila dijete, stariji govorili da 'ako marljivo radi, bit će i nagrađena'. Vjerujući u to, dobar dio života provela je na poslu, 'udarajući' prekovremene sate. Ali kad je dobila dijete i tražila od poslodavca fleksibilnije radno vrijeme, naišla je na odbijenicu.

'Shvatila sam da sam zamjenjiva. Kao kotačić u nekom stroju. Tad sam spoznala da mi ubijanje na poslu neće donijeti nikakvu nagradu', ispričala je Molly.

Danas posao samo odrađuje. Ne odgovara na poslovne e-mailove i pozive izvan radnog vremena te je na prvo mjesto stavila obitelj. 'Ništa nije toliko hitno da ne može pričekati ponedjeljak', kaže Molly.

Ona je jedna od mnogih iz svoje generacije u Velikoj Britaniji koji su privatni život stavili ispred posla. Istraživanje King's Collegea u Londonu, objavljeno ovog mjeseca, a temeljeno na anketama iz 24 zemlje, otkrilo je da samo 14 posto britanskih milenijalaca vjeruje da rad uvijek treba biti na prvom mjestu, što je velik pad u usporedbi s 41 posto u 2009. godini.

Istraživanje King's Collegea također je pokazalo da samo 73 posto svih Britanaca vjeruje da je 'posao vrlo ili prilično važan' u njihovim životima. Britanci su se najmanje od svih ispitanika u 24 zemlje složili s ovom tvrdnjom. Taj je postotak osjetno veći u SAD-u (80 posto se slaže s time), Njemačkoj (84 posto), Francuskoj (94 posto), Italiji (96 posto) i Filipinima (99 posto).

James, 31-godišnjak iz Glasgowa, uvijek je marljivo radio. Za vrijeme studija nije se dizao od stola kako bi bio među najboljima na sveučilištu, a kad je dobio posao, nije izlazio iz ureda do navečer. Sve u nadi da će biti primijećen i nagrađen.

No tijekom karantene 2020. James je doživio prosvjetljenje pročitavši knjigu 'Bullshit Jobs' antropologa Davida Graebera. 'On govori o tome da su poslovi koji pružaju društvenu korist općenito slabo plaćeni, a oni koji nisu okrenuti dobrobiti svih plaćeni su više', kaže James.

Shvatio je da naporan rad ne znači nužno više javnog dobra ili da će mu to donijeti stabilniji financijski život.

'Možete jako naporno raditi i još uvijek nećete uspjeti. Plaće i troškovi stanovanja u ovom trenutku toliko su neusklađeni da vam treba čudo kako biste mogli kupiti neku nekretninu. Ne kažem da je posjedovanje ultimativni cilj, ali je to dobar temelj da si možete reći da ste financijski stabilni', objasnio je James.

Umjesto na posao, sad je više usredotočen na uživanje u životu. Mobitel mu je često isključen dok planinari, čita ili gleda film. 'Još uvijek cijenim rad. Ali sam shvatio da mit kojeg se drže mnogi milenijalci – rad, rad i samo rad, i uvijek ćeš dobiti ono što želiš – nije nužno točan', kaže James.

Socijalna mobilnost u Britaniji najgora je u više od 50 godina, pokazala je nedavna studija Instituta za fiskalne studije, a djeci iz siromašnih kućanstava teže je nego prije 40 godina prijeći u više prihodovne razrede.

'Posao vidim kao nešto sekundarno, nešto što mi koristi za bolji privatni život', kaže Kate (23), koja radi u sektoru mentalnog zdravlja u Londonu. Provođenje vremena s obitelji i prijateljima te aktivnosti kao što su čitanje, lončarstvo i slikanje stavlja ispred fiksiranja na karijerne ciljeve.

Kate je nekada radila stresan posao i shvatila je da ju je to preuzelo: 'To je prodrlo u moj osobni život.' Usredotočenost na karijeru, kaže ona, može 'dovesti do sagorijevanja i stresa te udaljavanja od prijatelja i obitelji, a to će na kraju, vjerujem, dovesti do pogoršanja mentalnog zdravlja'.

Dati prednost životu nad poslom znači biti 'suosjećajan prema sebi', ističe Kate, ali priznaje da je mogućnost da to učine za mnoge nedostižna jer su troškovi života sve veći.

Tim (26), poslovni analitičar iz Londona, kaže da se pokušava usredotočiti na život umjesto na posao. Međutim još uvijek dopušta da ga posao toliko zaokupi da to postane nezdravo. 'Ne koristim godišnji, ne putujem nikamo, ne izlazim. I odjednom shvatim da sam u potpunosti iscrpljen', kaže.

Shvatio je da mukotrpan rad nije rezultirao dobicima u karijeri kojima se nadao. Vidio je da mnogi njegovi sposobni i obrazovani prijatelji nisu dobili pravu priliku, već rade kao konobari ili s privremenim ugovorima nakon što su diplomirali - dok su ljudi iz bogatih sredina napredovali. 'Ključ uspjeha u Britaniji je u tome da pohađate pravu školu - tako ćete dobiti posao vrijedan milijun funti', uvjeren je on.

Sada Tim izbjegava raditi prekovremene sate. Prepustio se putovanjima te upoznavanju drugih ljudi i kultura. 'Pokušavam biti malo blaži prema sebi', kaže.