Izučeni pravnik no karijerni političar, bivši luksemburški premijer kroz godine je uspješno eskivirao skandale koji su mu zaprijetili karijeri i u međuvremenu je postao jedan od ključnih ljudi u jačanju Europske unije i zajedništva u njoj, istovremeno uspijevajući osigurati povlašteni status svojoj domovini
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker ovih dana ponovo je zadobio pažnju medija i javnosti nakon što je u srijedu pred Europskim parlamentom održao govor o stanju Europske unije. Među mnogim temama koje je spomenuo, Juncker je, između ostalog, pozvao na to da se Rumunjska, Bugarska i Hrvatska konačno uključe u tzv. schengensku zonu, a osudio je i praksu u kojoj jedne te iste kompanije u države istočne Europe šalju proizvode niže kvalitete od onih koje šalju u države na zapadu.
Juncker je svojim govorom potvrdio svoje već dugo poznate federalističke stavove jačanja suradnje i zajedništva u Europskoj uniji (EU), koji često nisu baš tako striktna želja drugih prominentnijih političara Unije, posebice čelnika Francuske, Njemačke, a još neko vrijeme i Velike Britanije. Govor predsjednika EK-a tako je u proteklih nekoliko dana izazvao mnoge komentare i reakcije.
vezane vijesti
No Jean-Claude Juncker je daleko od osobe koja se ne bi usudila malo uzburkati duhove, iako tu svoju osobinu već desetljećima vrlo spretno isprepliće s vrlo kvalitetnim političkim radom koji ga je do danas promaknuo u jednog od najvažnijih zaštitnika jedinstva EU-a. Juncker je rođen u gradiću na zapadu Luksemburga, u blizini granice s Belgijom, no odrastao je na jugu državice u gradu imenom Belvaux koji je udario značajan pečat na uvjerenja mladog Junckera.
Otac mu je bio zaposlen u željezari i bio je aktivni sindikalist, zbog čega je Juncker još kao mladić postao svjestan realnosti radničkog života, a tome je pridonijela i okolina u kojoj je živjelo mnogo talijanskih i portugalskih imigranata. Nakon srednje škole upisao je pravo na Sveučilištu u Strassbourgu i iako je položio stručni ispit, nikad se nije bavio pravom. Kao mladi član luksemburške Kršćansko socijalne stranke (CSV, Chrëschtlech Sozial Vollekspartei) i talentirani govornik i analitičar, zapeo je za oko stranačkim liderima te je po završetku fakulteta postao tajnikom stranke u luksemburškom parlamentu.
Politička karijera odlično mu je napredovala te je 1982. godine, nekoliko dana prije 28. rođendana, imenovan za državnog tajnika rada i socijalne sigurnosti. U lipnju 1984. postao je zastupnikom u parlamentu i imenovan je na poziciju ministra rada i ministra proračuna u vladi tadašnjeg premijera Jacquesa Santera.
Prvi europski 'angažman' uslijedio je već 1985. kad je Luksemburg predsjedavao Europskom zajednicom i kad je Jean-Claude Juncker bio zadužen za socijalna pitanja i proračun. Nakon parlamentarnih izbora 1989. godine Juncker je u rodnom Luksemburgu preuzeo dužnosti ministra financija i ministra rada i već tada su ga smatrali Santerovim nasljednikom, što je na kraju i postao početkom 1995. godine, zauzevši premijersku poziciju.
Karijera, a i život Jeana-Claudea Junckera, umalo su završili u jesen 1989. godine kad je Juncker stradao u automobilskoj nesreći. Ozljede su ga ostavile u kritičnom stanju te u dvotjednoj komi od koje se, srećom, ipak oporavio.
Iako aktivan političar u svojoj državi, Juncker je, prije nego što je prije tri godine postao predsjednikom EK-a, velikog traga ostavio na dvjema vrlo važnim pozicijama u Europskoj uniji. Kao čelnik tadašnjeg vijeća Europske ekonomske zajednice za ekonomiju i financije, Juncker je odigrao jednu od ključnih uloga u stvaranju Maastrichtskog sporazuma kojim je stvoren EU, posebno dijela sporazuma posvećenog monetarnoj uniji.
Još važniju ulogu odigrao je kao predsjednik tzv. Eurogrupe, vijeća ministara financija država članica EU-a. Tu ulogu preuzeo je 2005. godine i do početka 2013. koordinirao je sastanke i pregovore ministara tijekom svjetske financijske krize, kao i tijekom najtežih trenutaka grčke krize. Iako je u pojedinim trenucima izjavljivao da se nakon toga više neće baviti politikom, Juncker je sredinom 2014. izabran za predsjednika Europske komisije.
Bivšem luksemburškom premijeru se, uz spomenute, mogu pripisati i još neke zasluge poput one kad je krajem 1996. uspio pomiriti stavove francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca i njemačkog kancelara Helmuta Kohla oko ekonomske i monetarne politike EU-a na sastanku u Dublinu u trenutku kad su mnogi procjenjivali da dogovor Chiraca i Kohla nije moguć. Sve te kvalitete pomogle su Junckeru da uspješno izbjegne i nekoliko skandala koji su tijekom godina priprijetili njegovoj karijeri.
Jedan od najpoznatijih je slučaj i situacija porezne politike Luksemburga koji je, uz Irsku, najpoznatija država EU-a u kojoj sjedišta otvaraju mnoge međunarodne korporacije baš kako bi izbjegle visoke poreze. Usprkos javnom proklamiranju zajedništva i jedinstvene monetarne politike EU-a, Juncker se aktivno zalagao za to da Luksemburg zadrži svoju ulogu porezne oaze, što je postalo jasno nakon što su 2014. isplivali dokumenti koji su pokazali i koliko malo poreza plaćaju mnoge velike korporacije i koliko su im luksemburške vlasti kroz godine pomagale u tome.
Druga kontroverza je vezana uz luksemburške tajne službe, kad je krajem 2012., nakon što su objavljene informacije o mogućem kršenju zakona, luksemburški parlament otvorio istragu zbog sumnji u nelegalno prisluškivanje političara, kupovinu automobila za privatne svrhe i primanja mita. Povod za istragu bile su informacije da je šef tajnih službi Marco Mille potajno snimao razgovor s Junckerom 2008. godine, no Juncker ga je, iako je kasnije saznao za snimku, pustio da bez posljedica napusti dužnost.
Junckera se optuživalo da je kao premijer bio odgovoran za kaos u tajnim službama i da nije poduzimao ništa kako bi se u njih uvelo reda. Budući šef EK Juncker je tada pristao na nove izbore te ga je krajem 2013. godine na premijerskoj poziciji u Luksemburgu zamijenio sadašnji premijer Xavier Bettel.
Uz ta dva velika skandala, Junckeru ne nedostaje ni manjih trzavica poput one kad je ranije ove godine na red pozvao zastupnike u Europskom parlamentu nakon što je tek nekolicina njih prisustvovala debati oko predsjedanja Malte Europskom unijom, ili kad je prilikom sastanka na vrhu EU-a u svibnju 2015. u latvijskoj Rigi pomalo neuobičajeno pozdravio dio svojih europskih kolega. Tada je, između ostalog, belgijskog premijera Charlesa Michela poljubio u čelo, grčkom premijeru Aleksisu Ciprasu je ponudio svoju kravatu jer ovaj nije nosio nikakvu, a mađarskog premijera Viktora Orbana prozvao je svojim 'omiljenim diktatorom'. Glasnogovornica je kasnije objasnila da se Juncker, poznat po neformalnom stilu, samo šalio.
Formalno ili neformalno, Jean-Claude Juncker danas je jedan od najvažnijih političara koji proklamiraju zajedništvo EU-a. U trenucima kad političke snage desnog spektra u pojedinim državama prijete jedinstvu Unije, predsjednik EK-a je dobrodošla protuteža koja nema problema čak i šefove najvećih članica Unije podsjetiti na osnovnu ideju iz koje je proizašla zajednica država - na potrebu za suradnjom i suživotom kako bi se spriječio nastanak uvjeta koji bi mogli dovesti do ratnih katastrofa kroz koje je Europa prolazila previše puta.
