Pogoni Rasca nalaze se uz Podravsku magistralu unutar granica male Općine Kalinovac. Prostiru se na nekih 80.000 metara kvadratnih, što je red veličine 12 nogometnih igrališta.

Kalinovac je udaljen svega četiri kilometra od Đurđevca. Kvizomanima je možda poznat kao rodno mjesto našeg najdugovječnijeg političara, 102-godišnjeg Jože Manolića.

U Europi i svijetu Kalinovac je najpoznatiji upravo po Rascu.

Kompanija nastala prije više od 30 godina danas je među pet najvećih proizvođača profesionalne opreme za održavanje prometne infrastrukture u Europi (ralice, posipači, kosilice, čistači itd.). Zapošljava više od 450 radnika, a svojih 80-ak proizvoda plasira u 40 zemalja na pet kontinenata.

Ako vam to nije dovoljno impresivno, možda vas zagolica podatak da Podravci uspijevaju svoje snježne ralice prodavati Norvežanima, Šveđanima, čak i Kanađanima. A to je kao da Eskimima uspijete 'uvaliti' led.

Rasco je 1990. godine osnovao otac Ivana Franičevića, Frane, s prijateljem i kolegom inženjerom Darkom Pavišom. Krenuli su iz preuređene garaže servisirajući strojeve lokalnim poljoprivrednicima. Ubrzo počinju servisirati i opremu lokalnih cestarskih poduzeća, da bi već 1994. proizveli prvi stroj za održavanje prometnica. Prvu proizvodnu halu otvorili su 1995. godine na lokaciji na kojoj se Rasco nalazi i danas.

Frane Franičević i Darko Paviša vodili su firmu do 2015. godine, kada je direktorsku poziciju preuzeo Franičević mlađi. Zatim su se 2019. u potpunosti povukli iz operativnog dijela poslovanja i danas sjede u Nadzornom odboru.

Putujući do vas iz Zagreba, palo mi je na pamet pitanje kako opće uspijevate privući mlade inženjere da dođu živjeti i raditi kod vas? Ipak je Kalinovac 120 kilometara udaljen od metropole.

Istina, to zna biti izazovno. Mladim inženjerima privlačni smo iz dva aspekta. Kao prvo, razvijamo vozila i strojeve prilično složene i s mehaničke i s elektroničke strane. Druga naša prednost je to što su naši razvojni timovi relativno mali. Od početka ste uključeni u razvoj cjelokupnog vozila, a ne da radite na tamo nekom otporniku na petom komadu elektronike. I to je za mlade inženjere fantastična stvar. Prepreka je naša lokacija, to je činjenica.

I kako reagiraju kad čuju da ste u Kalinovcu?

Znamo doći na sajam karijera Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) i Fakulteta strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagreb. I sve je fantastično dok ne dođe pitanje: 'A gdje ste?' U Kalinovcu. Hm, mislite Karlovac? Ne, Kalinovac. (smijeh)

A zašto nemate ured za istraživanje i razvoj u Zagrebu?

Probali smo i pokazalo se da to ne ide. Ne možete raditi na razvoju odvojeni od tvornice. Morate vidjeti rezultate. Nešto izgleda super na računalu, ali u stvarnosti ne radi. Zato se morate odšetati do pogona, pa zatim ponovo do računala. I tako nekoliko puta.

Koliko sad imate zaposlenih inženjera?

Imamo gotovo 40 inženjera koji isključivo rade na razvoju novih proizvoda. To je skoro 10 posto od naše ukupne radne snage. Ne zapošljavamo, kao Rimac, stotine ljudi godišnje, već puno manje. Imamo nekoliko programa koji nam pomažu u tome. Surađujemo s FER-om i FSB-om, a imamo naše stipendiste na tim fakultetima. Trenutno ih je šest. Zanimljivo je da nam je ta brojka pala posljednjih godina. Popularnost stipendija je sve manja.

Možda su vam stipendije premale.

Ne bih rekao. Ovisno o godini studija, dajemo studentima i do 3000 kuna mjesečno. Prije smo imali 12-13 stipendista, a danas ih je upola manje. Slično iskustvo imaju i ostale tvrtke koje su nekad dijelile velik broj stipendija.

Istina, stipendija od 3000 kuna nije malo. Prije bi se studenti trgali za taj novac. Što se dogodilo?

Objašnjavam to porastom životnog standarda u Hrvatskoj. Uz to, profesije koje su nama zanimljive vrlo se lako zapošljavaju. Danas su ti mladi ljudi uvjereni da će dobiti posao bez obvezivanja ikome, uključujući Rasco. I moram priznati da tu ne griješe.

Koliko ste konkurentni što se tiče plaća? Koliki vam je prosjek u kompaniji?

Na razini cijele firme smo iznad 7000 kuna. Naravno, inženjeri imaju znatno više od toga. Nismo još zadovoljni time i dosta radimo na tome. Baš smo nedavno računali da nam je od 2017. prosjek plaće porastao preko 50 posto.

Tražite li nove radnike?

Konstantno smo u potrazi za novim djelatnicima jer nam poslovanje raste iz godine u godinu. U proizvodnji nam trebaju zavarivači, bravari, CNC operateri, montažeri i lakireri. Plan nam je da od početka ove godine pa u narednih pet zaposlimo 149 radnika. Što se tiče inženjera, njih svake godine primimo dvoje, troje novih.

Ovo su izazovna vremena za sve kompanije. Dosta je poremećaja na tržištu zbog rata u Ukrajini, pandemije, pokidanih lanaca nabave… Kako se vi nosite s time? Na što ste trenutno usredotočeni?

Trenutno nam je u fokusu da isporučimo sve ono što je naručeno. Ovo nam je najbolja, a istovremeno najgora godina ikad. Ne pamtimo ništa slično. Imamo ogromnu količinu narudžbi, čak 65 posto više nego prošle godine, a koja nam je bila rekordna. S druge strane imamo problem s isporukom jer teško dolazimo do pojedinih komponenti. Neki ključni dobavljači kasne. Čim oni kasne, mi kasnimo s isporukom za naše kupce. S time se suočavaju svi proizvođači vozila, automobila, kamiona, traktora… Ma svega što koristi kotače.

Poznato je to da automobilska industrija ima problema s nabavkom čipova. Muči li i vas isto?

Kako godišnje proizvedemo sto do dvjesto vozila, čipovi nam nisu glavni problem. Iako smo i mi imali izazova kad je riječ o elektronici jer su neke stvari poskupjele 50-60 puta. Apsurdna situacija je da jedan otpornik, koji je nekad koštao 20 lipa, sad plaćamo 35 kuna! Ali nekako smo to preživjeli. Početkom godine imali smo velikih problema u nabavi felgi. Tako da smo imali čipova, ali nismo imali felge. (smijeh)

Otkud ih uvozite?

Najbolje je to što ih ne uvozimo, već kupujemo u Hrvatskoj. Međutim proizvođač je također imao problema zbog cjelokupne situacije. To se onda odrazilo na nas. A onda su to osjetili i naši kupci. Začarani krug.

Kažete da imate velik porast narudžbi. Onda bi i ukupni prihodi trebali biti znatno veći od prošlogodišnjih 183,3 milijuna kuna?

Očekivali smo porast prihoda od 30 posto, ali kako fizički ne možemo isporučiti sve naručeno, rast će biti oko 20-ak posto. I time bismo bili više nego zadovoljni. Primjerice u isporuci čistilica smo 20, 25 posto ispod plana. Sve će one biti isporučene, ali početkom iduće godine.

Dizelsku verziju čistilice Lynx predstavili ste krajem 2019., a njezinu električnu verziju krajem prošle godine. Jeste li zadovoljni reakcijom tržišta?

Reakcija tržišta je fantastična! Točno smo pogodili proizvod, bez obzira na vrstu pogona. Velik dio priprema za razvoj čistilice potrošili smo na razgovor s našim kupcima - operaterima, ljudima koji ih koriste na dnevnoj bazi. Razgovarali smo s 50-ak profesionalnih korisnika čistilica diljem Europe. Napravili smo stroj kao kombinaciju potreba najvećih tržišta za ove strojeve na svijetu. A to su Velika Britanija, Španjolska, Francuska, Italija i Njemačka, koje čine oko 70 posto ukupnog globalnog tržišta.

Koliko vam je bilo kompleksno razviti električno vozilo? Ipak ste još uvijek primarno metalna industrija.

Ne bih se složio s vama. Prije svega smo razvojna kompanija. Metalni dio dolazi od činjenice da radimo proizvode napravljene od čelika. Uvijek smo bili relativno visokotehnološka kompanija. Lynx nije naše prvo vozilo. Na prvom vozilu Muvo – inače prvom komunalnom vozilu razvijenom u Hrvatskoj – počeli smo raditi još 2008. godine, kada je tvrtka imala manje od 100 ljudi i oko 50 milijuna kuna prihoda. Istina, razina kompleksnosti Lynxa je veća od našeg prethodnog razvoja. Međutim veća je samo u opsegu, ne u složenosti. Takve složene stvari radimo na dnevnoj bazi.

Koliko ste komada Lynxa prodali i kolika mu je cijena?

Ove godine više od 100, od toga je trećina električnih čistilica. Vidjet ćemo koliko ćemo ih uspjeti isporučiti do kraja ove godine. Rezultat je vrlo dobar. Time smo zahvatili sedam do osam posto ukupnog globalnog tržišta čistilica. Cijena električnog Lynxa iznosi oko 200 tisuća eura, a dizelskog vozila oko 100 tisuća eura.

Koliko je čistilica slična automobilu? Može li se ona pretvoriti u osobni električni automobil?

Može, bez ikakvog problema. Ne postoji nijedan sustav koji imate u električnom automobilu, a da ga mi nemamo u našem stroju. Po složenosti sustava naš je stroj još kompliciraniji. Lynx ima tri električna pogona - motor za vožnju, pogon za čišćenje te elektromotor za hidrauliku i dodatne sustave.

Jeste li imali kontakte s Rimcem dok ste razvijali električni Lynx?

Imali smo kontakte, ali nismo surađivali. Rimac je taman kad smo mi krenuli s razvojem bio zaokupljen prvom investicijom Porschea u njegovu tvrtku.

Imate li vi ambiciju proizvoditi automobile?

Ne, nije to naše područje (smijeh). Sa znanjem koje imamo definitivno bismo ih mogli napraviti. Ali to jednostavno nije naše područje.

Radite li na nekim novim vozilima?

Radimo na većoj čistilici i na razvoju električne verzije tog većeg vozila. Nužno je da širimo portfelj unutar tog sektora. Kao što imate različite klase i kategorije automobila, tako je i kod čistilica.

Koliko vam od ukupnog prihoda dolazi od prodaje čistilica?

Dosad nam je 50 do 60 posto prihoda dolazilo od prodaje opreme za zimsko i ljetno održavanje prometnica. To su vam snježni plugovi ili ralice, posipači soli, kosilice i sva prateća oprema. Ali kako prodaja čistilica raste po nevjerojatnoj stopi, one će već iduće godine preuzeti primat i činit će više od 50 posto prihoda. Time ćemo uhvatiti oko 10-ak posto globalnog tržišta, a koje, istina, nije veliko. Radi se o nekoliko tisuća strojeva godišnje, koliko ih se proda u cijelom svijetu.

Moglo bi se reći i da klimatske promjene rade za čistilice.

Istina. Manje je snijega, a više je prašine. Klima je sve suša, a u velikim gradovima posebno je važna čistoća zraka. Čistilice tome direktno doprinose.

Koliki je interes za čistilice u Hrvatskoj?

Ne baš velik. Godišnje prodamo možda pet do šest strojeva. Grad Zagreb inače ima jako malo strojeva te vrste. Zašto je tome tako, ne bih znao.

Kako je riječ o komunalnim poslovima, pretpostavljam da na stranim tržištima dosta toga ide preko javnih natječaja. Kod nas je to velik problem i česti su slučajevi korupcije. Kakva su vaša iskustva, primjerice u Njemačkoj ili zemljama Skandinavije?

U pravilu u Skandinaviji nemate natječaja, već potpisujete ugovore s privatnim tvrtkama. Javni natječaji su česti u Njemačkoj. Nijemci jako favoriziraju svoje tvrtke, pogotovo u onim sektorima u kojima njihove firme imaju dobre i jedinstvene proizvode. Znaju biti jako zatvoreni iako su u EU. Bez obzira na to, u Njemačkoj se u pravilu nikad ne žalimo na tender. Nikad ne sumnjamo na korupciju. Opet, imate neka tržišta koja su jako otvorena, primjerice u Velikoj Britaniji, i njih zanimaju samo kvaliteta proizvoda i cijena.

Energetska kriza drma svijetom. Koliko su vama poskupjeli računi za struju i plin?

Što se tiče struje, zaštićeni smo do kraja godine jer nam dotad traje ugovor za nabavu električne energije. A onda će nam troškovni udar ublažiti Vladine mjere, kojima je cijena zamrznuta i za velike potrošače. Na plin smo lani potrošili oko 350.000 kuna, što nije bio velik trošak. Ove godine cijene su skočile osam puta, što znači da ćemo ga platiti preko tri milijuna kuna - ako tržišne cijene ostanu ovakve. Nadamo se da će se uskoro na razini EU-a donijeti mjere za plin. Inače ćemo ga i dalje plaćati po burzovnoj cijeni.

Poznato je to da ste prije tri godine izgradili solarnu elektranu. Bili ste pravi vizionari.

(smijeh) Pokazalo se to fantastičnom investicijom iako je bila, moram priznati, slučajno fantastična. Trenutno postavljamo i drugu elektranu od 400 kWh, a prva ima 440 kWh. I ova druga planirana je puno prije krize. Započeli smo taj projekt na temelju starih cijena struje. Danas nam se ona višestruko isplati. Računali smo da bi nam se elektrana isplatila, da nije bilo mjera Vlade, u manje od godinu dana.

Koliko solarna elektrana pokrije vaših potreba za strujom?

Godišnje proizvede pola naših potreba, ali ne uspijevamo sve to potrošiti, već prodajemo viškove. Tako da trenutno pokrijemo trećinu naših potreba za strujom, a novom elektranom to će se popeti na 50 posto.

Onda nešto i zaradite od prodaje električne energije?

Nije to velika cifra. Nama bi se više isplatilo kad bismo svu proizvedenu struju potrošili za našu proizvodnju. Iz tehničkih razloga to sad nije moguće jer nemamo baterije u kojima bismo skladištili tu energiju. Zato nam je namjera otkupljivati stare baterije od naših kupaca električnih vozila. Njih ćemo koristiti za pohranu energije iz solarne elektrane.

Spomenuli smo vaš zimski program koji vam još uvijek donosi velik dio prihoda - ralice, posipače soli…

Nama je draže, umjesto ralice, reći snježni plug. Guramo taj naziv, ali vidim da nam baš ne ide (smijeh).

Ok, snježni plug. Kako vam uspijeva prodati ih Norvežanima, Šveđanima, čak i Kanađanima? Te su zemlje poznate po snijegu i ledu. Zar one nemaju svoje proizvođače?

Od pet najvećih europskih tvrtki u tom zimskom segmentu, tri dolaze iz Švicarske, jedna je iz Danske i tu smo mi. Pravo je pitanje zašto Skandinavci ne kupuju snježne plugove koji čiste švicarske Alpe, nego plugove iz Kalinovca? Zato što smo, kad se gleda odnos kvalitete i cijene, najbolji u industriji. Uz to dajemo puno bolju podršku od Švicaraca kad kupite naš proizvod. Trebao nam je dug niz godina kako bismo to dokazali. Nakon što smo to uspjeli, danas smo broj jedan u dvije od tri skandinavske zemlje – Norveškoj i Švedskoj.

Prisutni ste i u Kanadi.

Jesmo, ali tamo imamo još uvijek malu prodaju. SAD ima izrazito jake proizvođače, najveće u industriji.

Želite li da Rasco postane velika multinacionalna kompanija?

Ovo nije industrija koja može podržati tako velike tvrtke. Mada su naši najveći konkurenti firme s više od 500 milijuna eura prihoda. Međutim one nisu samo u ovom biznisu. Definitivno u našem području postoji potencijal za rast. Vjerujem da ćemo postati tvrtka s prihodom većim od milijardu kuna, ali za to treba dosta vremena. Nužan nam je veći portfelj proizvoda te ga još uvijek gradimo. Naša dva najveća konkurenta su poduzeća starija od 100 godina, a mi imamo samo 32 i još je dug put pred nama.

Koliko vas u tome koči gospodarska situacija u zemlji? Sve je okrenuto turizmu. Ima se dojam da industrija uopće ne postoji.

Da, ali to nije istina. Iznenadili biste se time koliko u Hrvatskoj ima fantastičnih proizvodnih kompanija.

Ali kako pomoći tim tvrtkama? Treba li nam industrijska strategija?

Ne, samo to ne (smijeh). Dosta je industrijskih strategija. Imamo ih već toliko da kad biste ih stavili na hrpu, nastala bi rupa u zemlji. Naš problem je to što radimo strategije koje su odvojene od realnosti. Ne rade se u suradnji s onima na koje se odnose. Moramo prihvatiti jednu činjenicu, a to je da se nismo razvijali na isti način kao neke druge tranzicijske zemlje. U Slovačkoj i Češkoj su propali veliki konglomerati, ali iz njih su nastale stotine manjih tvrtki, od kojih su danas neke jako velike. Te tvrtke iskoristile su tehnološku razinu nekadašnjih divova, njihovo znanje i radnu snagu i polako se dizale kako bi se približile Zapadu. Kod nas to nije bio slučaj i tu smo zaostali.

Kako nadoknaditi taj zaostatak?

Samo ulaganjem u obrazovanje. Tu smo napravili najveću grešku. Evo, samo jedan primjer toga koliko imamo apsurdnu situaciju u našem obrazovnom sustavu. Studirao sam telekomunikacije na FER-u. Kad sam upisivao fakultet 2001., upisna kvota bila je 650. Što mislite, kolika je kvota danas? Isto 650, a prošlo je više od 20 godina! Složit ćete se da su danas interes za tim studijem i potreba za takvim kadrom veći nego prije 20 godina. Nama ne treba industrijska strategija, već još jedna zgrada na FER-u i FSB-u.

Netko će reći da nema dovoljno profesora.

To nije točno. Na FER-u danas radi dvostruko više profesora nego kad sam ja studirao. Na njih se ne troši ni kuna iz državnog proračuna, već njihove plaće dolaze iz brojnih projekata financiranih sredstvima fondova EU-a. Volja je tamo. Znanje je tamo. Samo nam nedostaje nova zgrada. Zar nije žalosno da nismo uspjeli riješiti to u 20 godina!?

Za sve to treba vremena, da se izgrade zgrade, a ljudi obrazuju. Kako vam država može sad pomoći?

Jedini način je da uzmete od našeg – koliko blagoslova, toliko i kletve – turizma i date tvrtkama poput nas. Sad to izgleda kao da okrećem vodu na svoj mlin. Ali svaka kuna potrošena na tvrtke kao što su Klimaoprema, Tehnix, Dok-ing, HS Produkt, Applied Ceramics, Rasco… vratit će se višestruko. To su tvrtke koje donose veliku dodanu vrijednost. Samo ćemo tako okrenuti kormilo ne samo gospodarskog, već i društvenog razvoja.