Habek je u mirovini od 2015. godine. Ali za razliku od većine svojih vršnjaka, on ne provodi dane pred TV-om ili kartajući u parku, već piše projekte EU-a, traži strane partnere i naganja europske fondove.

Preko svoje udruge za cjeloživotno obrazovanje Struka već je uspješno odradio tri projekta EU-a koji su doveli do tektonskih promjena u obrazovanju zavarivača, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

Prvim projektom InteractivWeld uveo je poseban sustav cjeloživotnog obrazovanja za zavarivače, a prihvatile su ga krovne udruge - Europska zavarivačka federacija (EWF) i Međunarodni institut za zavarivanje (IIW).

Zatim je projektom WeldChance promijenio nastavne programe za zavarivače u Hrvatskoj i u svijetu. Time su se važeći nastavni programi za zavarivače na međunarodnoj razini povezali s nacionalnim programima, što je omogućilo veću mobilnost radnika.

Zajednička poveznica oba projekta bilo je uvođenje virtualne realnosti, odnosno simulatora zavarivanja kao efikasnog alata za obučavanje.

Trećim projektom, Weldone, Habek je uveo nove metode za obuku nastavnika i trenera zavarivanja te će se one također, nakon što su ih usvojili EWF i IIW, primjenjivati na svim kontinentima.

Sva tri projekta Habek je odradio uz stručnu pomoć Agencije za mobilnost i programe EU-a. U njihovoj realizaciji kao partneri pratili su ga, uz EWF i Industrijsko-obrtničku školu Slavonski Brod, u kojoj je radio devet godina, najjači europski zavarivački instituti i udruge iz Švicarske, Njemačke, Italije, Španjolske, Portugala…

Impresivni su to rezultati za jednog umirovljenika. Jeste li ponosni na svoj rad?

Izuzetno sam ponosan na ono što smo postigli za zavarivače u Hrvatskoj. Tu je bilo velikog otpora. Znate kako kod nas strukture nekad teško usvajaju promjene. Ali ja sam uporan, ne odustajem lako (smijeh). Uz pomoć svog malog tima koji čine profesorice iz Industrijsko-obrtničke škole – Mirta Siđi, Edita Margeta i Ana Konjatić – napravili smo veliku stvar. Sve dosad obrazovanje zavarivača provodilo se kroz dvogodišnji strukovni program. Zahvaljujući našem projektu WeldChance, oni će konačno od iduće godine imati trogodišnje školovanje.

Što to konkretno znači za učenike? Hoće li zbog toga lakše dolaziti do posla?

Apsolutno! Zavarivači su nakon dvogodišnjeg strukovnog programa imali dva velika problema. Iz škole bi izašli s nižom strukovnom spremom. Znači, ne bi imali ni srednju stručnu spremu. Drugi problem je bio to što bi završili školu sa 16-17 godina, a zavarivač je zanimanje s posebnim ograničenjima. Radnik ne može početi raditi prije 18. godine. Dali bi mu znanje i vještine, a on bi pauzirao godinu do dvije. To vam je kao da dvije godine intenzivno trenirate nogomet, onda ga ne igrate dulje od godinu dana, a zatim biste trebali odigrati prvoligašku utakmicu. Naravno da će se lopta odbijati od vas kao od drveta. Tako i zavarivači izgube tehniku.

Među prvima ste u svijetu virtualnu stvarnost, odnosno simulator zavarivanja, uveli kao efikasan način za obuku učenika, ali i za poboljšanje tehnike iskusnih profesionalnih zavarivača. Kako je došlo do toga?

Škola je dobila sredstva od Hrvatske gospodarske komore. Ravnatelj me pitao može li se kupiti nešto za zavarivače. Kako sam pratio sve što se zbiva u zavarivanju, naročito po pitanju obrazovanja zavarivača, predložio sam da kupimo simulator zavarivanja. U svijetu ih tada nije bilo puno relevantnih. Odlučili smo se za austrijski Fronius. Kako sredstva nisu bila dovoljna, preko zastupnika Froniusa u Hrvatskoj, tvrtke Eurotehnika, uspjeli smo ih uvjeriti da uokvire cijenu simulatora u naše mogućnosti iz dva razloga. Prvi je to što će se koristiti u obrazovanju zavarivača, a drugi je to što će se oni na taj način upoznati s njihovim uređajima i promovirati ih u tvrtkama u kojima budu radili.

Kad ste shvatili da je virtualno zavarivanje jednako vrijedno u obuci kao i stvarna praksa?

Moja je ideja bila da vidimo koliko 'virtualac' može sudjelovati u treningu, a da dobijete kvalitetnog zavarivača. Morate znati da je zavarivanje jako skupo za učenje. Traži puno potrošnog materijala, lima, raznih uređaja i drugog. Krenuli smo s dvije ispitne skupine i došli do rezultata da je kod jednog postupka zavarivanja idealan omjer 40 posto treninga na simulatoru, a 60 posto realnog zavarivanja. Tako dobijete bolje zavarivače nego kad se obučavaju samo kroz praksu. A uz to je njihovo školovanje 40 posto jeftinije. Kad smo te rezultate prezentirali 2012. na svjetskoj konferenciji u Duisburgu, na kojoj se okuplja zavarivačka krema, izazvali smo ogromnu pažnju.

Kako su iskusni profesionalni zavarivači prihvatili simulator? I njih ste testirali.

Tako je. Prvi smo u svijetu iste te 2012. u suradnji s tvrtkom Končar - Metalne konstrukcije iskoristili virtualno zavarivanje kako bismo korigirali tehniku profesionalaca. Naime u Končaru su imali probleme na jednom projektu jer su se stalno pojavljivali poroziteti u zavarenim slojevima. Riječ je o mjehurićima plina koji slabe zavar. Kad imate pogreške u zavarivanju, to vam tri do četiri puta podiže troškove jer takav zavar morate ukloniti, dodatno obraditi metal i ponoviti varenje. Uz pomoć simulatora shvatili smo u čemu griješe zavarivači i to je ispravljeno. Zavarivanje je vještina koja zahtijeva ne samo spretnost, već i osjećaj za brojne detalje. Kvaliteta ovisi o položaju tijela, o kutu držanja gorionika, o brzini kretanja ruke…

Pretpostavljam da profesionalcima nije bilo drago kad ste ih učili njihovu poslu.

Nije svima. Svih njih 30, koliko smo ih testirali, prvi je put palo na simulatoru. Mlađi i oni srednjih godina lako su to prihvatili i kad su vidjeli gdje griješe, brzo su to ispravili. Sa starijima je bio problem. Imali smo jednog zavarivača s gotovo 40 godina staža. Radio je po cijelom svijetu i bio je vrhunski. Međutim dva dana nas je zavlačio. Te su mu smetale naočale simulatora, te znoj, te ovo, te ono. Sve dok ga nisam malo grublje napao i rekao mu: 'Ma ti nemaš pojma! Tebi ne smetaju ni znoj ni naočale. Ti se bojiš da ćeš biti najgori i ode tvoja reputacija.' Na to se razljutio. Bijesno je stavio masku i jednom rukom, inače se radi s dvije, povukao najbolji zavar od svih (smijeh). Čovjek je samo imao strah od simulatora, što je inače problem starijih kad se susretnu s novom tehnologijom.

Kako to da nitko prije vas nije prepoznao potencijal virtualnog zavarivanja?

Svi su dotad na simulatore gledali kao na videoigrice i na možda potencijalno korisne alate za obrazovanje. Prvi smo ih ozbiljno testirali i dosad smo na njima obučili gotovo 700 početnika i korigirali tehniku 120 profesionalnih zavarivača. To je daleko najveći uzorak na svijetu koji je dao najrelevantnije rezultate. Na osnovi njih osmislili smo sustav cjeloživotnog obrazovanja zavarivača u kojem oni stječu skills, knowledge i stability, znači vještinu, znanje i psihofizičku stabilnost. Zavarivač mora imati mirnu ruku, a to dolazi od 'čiste' glave. Ako želite raditi taj posao bez greške, morate biti tjelesno i mentalno stabilni. Prvi smo tome dali jednaku važnost kao i prvim dvjema komponentama.

Čija je bila ideja da za razvoj tog sustava pokušate povući novac iz fondova EU-a?

Dva puta smo pokušali kroz IPA projekte, čak nam je škola angažirala i savjetnike, ali oba puta smo odbijeni. Zato smo se odlučili za projekte preko Agencije za mobilnost i projekte EU-a (AMPEU). Tad sam rekao ravnatelju da nam ne trebaju savjetnici jer oni sve izokrenu, izgubi se prvotna ideja, a mi padnemo na natječaju. Bolje da sam to napišem. Ako projekt ne prođe, neću ih više pisati i - doviđenja. Kasnije se pokazalo da je velika sreća to što smo došli u AMPEU. Mislim da je to jedina agencija u Hrvatskoj kojoj je stvarno stalo da napišete kvalitetan projekt i da povučete novac. Sve ostale, a dosad sam imao posla s puno njih, gledaju vas kao da ste došli oteti nešto. Preko AMPEU-a uspjeli smo dobiti za projekt InteractivWeld ukupno 125 tisuća eura. Za svakog partnera, a bilo ih je šest, išlo je po 22 tisuće eura. Među njima, uz Europsku federaciju za zavarivanje, bili su, između ostalih, Švicarska nacionalna udruga za zavarivanje te Centar za obuku i testiranje tehnologije zavarivanja iz njemačkog Oberhausena. Projekt smo uspješno proveli od 2013. do 2015. godine.

Te 2015. odlazite u mirovinu, ali ste nastavili pisati projekte EU-a. S već spomenutim WeldChanceom promijenili ste nastavne programe za zavarivače. A Weldoneom ste uveli nove metode za obuku nastavnika i trenera zavarivanja. Otkud potreba da pomažete zavarivačkoj struci?

Dug niz godina radio sam u Đuri Đakoviću, a samo zadnje dvije, od 2004. do 2006., bio sam direktor jedne zavarivačke tvrtke unutar grupe. Iskreno, meni je bilo žao tih ljudi. Tad mi se javila želja da im pomognem. Razina znanja bila im je niska. Bili su vrlo vješti zavarivači, ali nisu znali pročitati tehnološki list kako bi znali što trebaju raditi, niti su znali pronaći na crtežu mjesto gdje trebaju zavarivati. Unatoč svojoj vještini, ti ljudi nisu imali visoke plaće jer nisu imali priznatih znanja sa strane. Ne možete im, naprimjer, dati veću plaću od visokokvalificiranog bravara koji zna sve to. A ti vam zavarivači zlata vrijede. Ljudi nisu ni svjesni koliko današnji svijet ne može bez zavarivača.

Gdje se sve primjenjuje tehnologija zavarivanja?

Lakše bih vam nabrojio gdje se ne primjenjuje (smijeh). Zavarivanja imate od metalnih konstrukcija do medicine. Od posuda pod tlakom do dječjih igračaka. Od tramvaja i ostalih vozila do umjetničkih djela. Prije 15 godina Nijemci su proveli istraživanje koje je pokazalo da je zavarivanje dodana vrijednost svim ostalim industrijama.

Poznato je da je to jako deficitarno zanimanje. Kolika je potreba za zavarivačima kod nas i u svijetu?

U Europi nedostaje oko 60.000 zavarivača. Amerikanci su izašli s podatkom da će im do 2024. nedostajati čak 400.000 zavarivača. Kod nas ih se iz godine u godinu stalno traži od 100 do 150, a nezaposlenih je oko 40-50, vjerojatno zbog nedostatka kompetencija. Nadam se da će se to promijeniti kad zaživi trogodišnje školovanje i kad se u potpunosti implementiraju rezultati svih naših projekata.

Raste li interes mladih za zavarivačku struku?

U Slavonskom Brodu to nije nikad bio problem jer imamo dugu tradiciju i mladi vide kako žive zavarivači. Oni kvalitetni imaju lijepe kuće, dobre automobile i sređen život. Zavarivanje je odlično plaćen posao za one koji znaju dobro raditi. U SAD-u se plaće običnih zavarivača kreću od 70.000 do 90.000 dolara godišnje dok oni koji se bave podvodnim zavarivanjem imaju dvostruko toliko. I u Hrvatskoj vrhunski zavarivači imaju plaće veće od 10.000 kuna mjesečno, a vani bez problema mogu zarađivati od 2000 do 3000 eura.

Ipak je dojam u javnosti da je zavarivanje prljav i težak posao.

A ja bih rekao: prljave ruke – čist novac! Zavarivanje vam otvara vrata u nebrojenim industrijama. Možete raditi zahtjevne, ali i manje zahtjevne poslove, te, ako to želite, proputovati cijeli svijet. Zavarivanje realno nosi svoje opasnosti: rad u skučenim poslovima, na visini, udisanje plinova… Ali za sve to danas postoje zaštitna sredstva. Nije to kao prije 40, 50 godina, kad su rijetki zavarivači odradili pun radni vijek.

A dokle mislite pisati projekte EU-a?

Mislim da ću biti aktivan dok god me služi zdravlje. U tijeku nam je četvrti projekt i završit ćemo ga do kraja godine. Njime promičemo tehnologiju digitalne stvarnosti u obrazovanju, posebno u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju. Želimo naučiti nastavnike kako da primjenjuju digitalnu stvarnost u širokom području strukovnog obrazovanja.

Kad se vi odmarate? Pretpostavljam da radite po cijele dane.

Moram vam priznati da mi se supruga ljuti (smijeh). Ima dosta posla oko kuće, ali ja se ne mogu odvojiti od projekata. Posebno je bilo zahtjevno dok sam istovremeno vodio tri projekta.

Što vam kažu vaši vršnjaci? Čude li vam se?

Neki. Opet, mnogi kažu da bolje izgledam sad nego prije, dok sam bio zaposlen. To mi je dovoljna satisfakcija (smijeh).