Brigljević je osnovao MakroMikro 1990. godine. Tvrtka je začeta iz kućne radinosti jer je Brigljević pokrenuo biznis još 1987., dok je radio u državnom sektoru.

Kao šef računskog centra jednog državnog poduzeća uočio je da na području bivše Jugoslavije raste potreba za matričnim printerima, a tako i za njihovim potrošnim materijalom – ribbonima (trakama za pisanje).

U to vrijeme postojale su kvote na uvoz informatičkih potrošnih dobara i nije svatko mogao uvoziti što je htio i koliko je htio.

Zato se Brigljević povezao sa slovenskom tvrtkom koja je reciklirala ribbone, a kako se posao pokazao unosnim, dao je otkaz u državnoj firmi i osnovao MakroMikro.

S vremenom je tvrtka narasla u jednog od najvećih trgovaca potrošnog materijala za printere, uredski materijal, informatičku opremu i potrošačku elektroniku.

Osim po svom prodajnom asortimanu, MakroMikro bio je poznat po 'pomaknutim' reklama, posebno onima koje je radila ekipa Zločeste djece na bivšem Radiju 101.

Godišnji prihod MakroMikra posljednjih godina, dok ga je vodio Brigljević, bio je oko 120 milijuna kuna i imao je više od 100 zaposlenih.

Tvrtku je 2015. prodao Sutblić Impexu iz Sesveta.

Koji je bio razlog za prodaju MakroMikra? Tvrtka je svake godine povećavala prihode, a uz to je imala milijunsku zaradu.

Umorio sam se od stresa i takve vrste poduzetništva u kojem puno više koristi imaju svi oko mene nego ja sam. Kad sam počinjao, marža je bila 700 posto, pa je pala na 600, 500, 100… Istovremeno, broj zaposlenih raste i sve se više ubijaš poslom, a sve ti manje ostane. Kad je marža pala na jednoznamenkasti broj, meni je taj posao postao besmislen. Želio sam raditi nešto smislenije i korisnije. Na svu sreću, ljudi koji su kupili firmu i koji su ostali u njoj nisu tako razmišljali, pa je sad MakroMikro grupa puno veća nego što je bila kad sam je prodao. Imaju gotovo pola milijarde kuna prometa.

Je li vam žao što ste je prodali?

Nipošto. Firma je samo komad papira. Možete ih napraviti stotinu. Registrirate i radite.

Sad ste opet na početku. Želite li na Macro Converteru izgraditi veliku firmu?

Da, moglo bi se reći da sam na novom početku. Bliži smo ideji da našu inovativnost kupi neki veliki proizvođač peći. Time bi razvoj proizvodnje bio puno brži.

Po čemu je vaša peć inovativna i kako ste uopće došli na ideju da se bavite time?

Još 2007. u sklopu bivše tvrtke imali smo tvornicu za reciklažu tonera. Ali na tržištu je bilo sve više kineskih tonera, kopija originala, koji se ne mogu reciklirati. U jednom trenutnu smo plaćali enormne novce da bi te tonere izvezli u Njemačku gdje bi netko od njih dobio energiju. Onda sam si pomislio zašto mi to ne bismo radili. Čitao sam literaturu i vidio da se plastika može pretvoriti u neku vrstu goriva. Sin Boris i ja smo 2013. počceli eksperimentirati s plinskom peći i reaktorom u kojem smo razgradili 20 kg plastike. Ubrzo smo ustanovili da koristiti prirodni plin za taj proces nije održivo ekološki niti ekonomski. Zato smo prešli na biomasu odnosno drvenu sječku koja je značajno jeftinija, a i dio je prirodnog ugljičnog ciklusa. Konstruirali smo 2017. peć koja u središtu komore za izgaranje ima pirolitički reaktor. Tijekom grijanja prostora dio topline se koristi da se u reaktoru postignu temperature od 250°C do 450°C. Bez prisustva zraka na tim temperaturama otpadni polimerni materijali (plastike i gume) započinju termalni raspad odnosno pirolizu čime ih konvertiramo u tzv. pirolitičko ulje.

Znači, ona je jedinstvena po tome?

Tako je. U tome je njezina inovativnost. To je, prema podacima kojima raspolažemo, jedina peć koja za razliku od sličnih peći na sječku ima trostruku funkciju. Osigurava jeftinu i CO2 vrlo nisku toplinsku energiju, a okoliš oslobađa otpada i proizvodi energent, odnosno pirolitičko ulje. Radi se o tekućini koja je čišća od sirove nafte i pogodna je za daljnju preradu u rafineriji. Od nje se mogu dobiti avionsko gorivo, benzin, dizel, mazut, katran…

Što sad radite s pirolitičkim uljem?

Peć koju smo konstruirali prije četiri godine koristimo za grijanje svoje proizvodne hale. Ulje koje dobijemo, netko ga zove i sintetički dizel, skladištimo u cisterni. To su još premale količine za isplativu preradu. Moramo doći do nekih većih količina, a to će biti slučaj kada prodamo veću količinu peći. Planiramo svim budućim kupcima ponuditi ugovor za otkup ulja, ali i ugljena i pepela, koji su također produkti pirolize.

Koliko se pirolitičkog ulja može dobiti od jedne žute vreće u kojima građani skupljaju plastiku?

Takva vreća ima otprilike jedan kilogram. Iz nje se dobije, praktički besplatno, oko pola litre dobrog energenta. Znači, od 20 kilograma ambalažne plastike, koliko stane u pirolitičku posudu, odnosno reaktor, dobije se 14,5 litara pirolitičkog ulja koje je onda dostupno za otkup, a što je još jedan od načina povrata investicije u peć.

Pripremamo se za certificiranje

Vaša peć namijenjena je samo za grijanje tvorničkih hala ili je pogodna i za obiteljske kuće?

Dovoljna je za grijanje do 1000 kvadrata prostora. Idealni kupci bili bi vlasnici kuća, vlasnici više objekata ili oni u povezanim domaćinstvima, naročito poljoprivrednici koji posjeduju staklenike, sušare i plastenike. Ukratko, svi oni koji raspolažu s 12 kvadrata slobodnog terena za smještaj kontejnera s peći i skladištem sječke. Također, ciljamo na srednja i mala poduzeća, a takva vrsta grijanja bila bi sjajno rješenje i za institucije – škole, zdravstvene ustanove, domove za starije i slično.

Po kojoj cijeni biste je prodavali?

Cijena bi bila slična kao i za standardne peći na drvnu sječku. One koštaju od 25 do 35 tisuća eura. Ljudi na Zapadu dosta ih kupuju. Naša se od njih razlikuje po posudi za pirolizu. Ako vam se naprimjer ne da biti društveno odgovoran za Novu godinu i ne želite razgrađivati plastiku, tada se umjesto pirolitičke posude stavi čep i peć će samo grijati.

Jeste li certificirali peć i kad je planirate ponuditi tržištu?

Pripremamo se za certificiranje i najvjerojatnije ćemo napraviti to na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Riječ je o jako skupom postupku. Plan nam je reklamirati se isključivo putem društvenih mreža i internetskih stranica koje propagiraju društveno odgovorno ponašanje i zelenu energiju. Usredotočili bismo se na strana tržišta.

Mislite da u Hrvatskoj ne bi bilo interesa za to?

Macro Converter bi mogao biti naš ekološki čarobni štapić. Država bi mogla građanima subvencionirati proizvodnju pirolitičkog ulja i otkupljivati energent. Istodobno, iz okoliša bismo uklanjali plastiku koja je među vodećim zagađivačima. Hrvatska bi mogla biti država bez grama plastike. Možda vam to zvuči pretjerano, ali uopće nije nemoguće. Plastiku koju prosječna obitelj skupi u 20 tjedana naša peć u jednom danu pretvori u 14,5 litara goriva što bi značajno pomoglo problemu plastičnog otpada. No bojim se da u Hrvatskoj ne postoji interes za uklanjanje problema s plastičnim otpadom i organiziranog odgovora na to pitanje. Pokazuju to i odlagališta otpada koja samo rastu, a cijelo se vrijeme nešto restrukturira, refinancira, sanira i krpa… Uzmemo stotine milijuna iz tamo nekog fonda i onda trošimo bez vidljivog rezultata, samo na papiru. Gdje ćeš ljepše. Uz to, mi smo stalno na ustašama i partizanima, a vani ljudi prepoznaju o čemu pričamo kada govorimo o prednostima inovativnog proizvoda kakav je Macro Converter.

'Ljudi su na početku mislili da sam prolupao. Misle to i danas, ali manje'

Razvoj peći sami ste financirali?

Da. Prodao sam MakroMikro i oko pola milijuna eura sam uložio u ovu priču. Bilo je tu dosta pokušaja i promašaja koji su završile u starom željezu, ali i pomogli da napravimo proizvod koji imamo danas. Sin Boris, ja i još jedan partner smo sve sami dizajnirali i konstruirali. Boris je doktor znanosti kemijskog inženjerstva. Trenutno radi kao voditelj istraživanja i razvoja na prestižnom UNIST institutu u Južnoj Koreji.

Njegovo znanje sigurno vam je puno pomoglo.

Apsolutno. Može se reći da ga je priča o tonerima i njihovoj reciklaži usmjerila da postane ono što danas jest. Kad je u srednjoj školi imao nešto slabije ocjene, morao je jedno ljeto odraditi u skladištu MakroMikra. Htio sam mu pokazati gdje će završiti ako ne bude učio. I nije mu se baš svidjelo (smijeh). Onda si je sam platio trening za upis na fakultet i prošao je na filozofiji i na kemijskom inženjerstvu. Bio sam u čudu. Na moj savjet izabrao je kemiju i zavolio ju je. Magisterij je stekao na temi goriva od polimera na Heriot-Watt University u Edinburghu, a doktorirao je u Južnoj Koreji. Cijelo to vrijeme mi smo doma 'kuhali' plastiku u kontaktu sa njim.

Što ako vaša peć ne bude prepoznata, koliko ćete biti uporni?

U ovih deset godina, koliko se bavim reciklažom, nisam bio prepoznat. Ljudi su na početku mislili da sam prolupao. Misle to i danas, ali manje (smijeh). Došlo je pravo vrijeme. Uostalom, pokazuju to i globalni ciljevi i nužnost brige o okolišu, zbrinjavanja štetnog otpada, ali i samoodrživosti u kontekstu opskrbe energentima. Osobito je to vidljivo vani. Peći na obnovljive izvore postale su svakodnevica. U Njemačkoj tko god kupi peć na sječku, država mu daje 40 posto povrata. Hrvatska u svemu zaostaje za svijetom, ali probudit ćemo se i mi kad-tad.