'Slučaj Franak je jedinstven u Europskoj uniji jer je u Republici Hrvatskoj doneseno zakonsko rješenje sa retroaktivnim učinkom, koje je jasno definiralo sve uvjete konverzije, način obeštećenja potrošača i uspostave istog položaja korisnika CHF kredita sa korisnicima EUR kredita, a povrh toga je bilo obavezno za banke i utemeljeno na načelu slobodnog i informiranog pristanka potrošača. Banke su u cijelosti postupile u skladu s navedenim zakonskim rješenjem i samostalno podnijele troškove konverzije u iznosu od 7,5 milijardi kuna, što je također jedinstven slučaj u Europskoj uniji', kažu u HUB-u zbog čega, presuda Suda Europske unije C-268/19 ni na koji način nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj.

Za hrvatske okolnosti relevantne su odluke Suda Europske unije, navodi se, u kojima je Sud više puta potvrdio da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva te da predviđena sankcija iz Direktive 93/13 o pravima potrošača nije poništenje cijelog ugovora, već uspostava ravnoteže između ugovornih strana i održavanje ugovora na snazi.

'Upravo u skladu s tim stajalištem Suda Europske unije, Vrhovni sud je u oglednom postupku potvrdio da su svi sporazumi sklopljeni temeljem zakona u Republici Hrvatskoj valjani i da je na taj način uspostavljena ravnoteža i korisnici CHF kredita u cijelosti obeštećeni, čime je ujedno ostvaren i cilje Direktive 93/13 za održavanjem ugovora na snazi', priopćeno je iz HUB-a.