Nejednakost žena i muškaraca prisutna je u mnogim područjima, a jedno od onih o kojima se najviše raspravlja su zarade. Jedan od načina mjerenja ove neravnoteže je jaz u plaćama između spolova, a pokazuje razliku između prosječne bruto plaće po satu muškaraca i žena izražene u postotku. Ovaj se pokazatelj izračunava za poduzeća s 10 ili više zaposlenih.

U 2020. prosječne bruto plaće žena po satu u EU bile su u prosjeku 13 posto niže od onih koje primaju muškarci. U razdoblju od osam godina, između 2012. i 2020., razlika u plaćama spolova u EU smanjena je sa 16,4 posto na 13 posto.

Razlika u plaćama između spolova znatno se razlikuje od države do države. Najveće su razlike uočene u Latviji (22,3 posto), Estoniji (21,1 posto), Austriji (18,9 posto) i Njemačkoj (18,3 posto).

Na drugom kraju ljestvice nalazi se nekoliko zemalja s vrlo malim razlikama. Najmanji jaz je u Luksemburgu, gdje plaće žena zaostaju tek 0,7 posto, slijede Rumunjska (2,4 posto), Slovenija (3,1 posto) i Italija (4,2 posto).

Prema podacima Eurostata, u Hrvatskoj su 2020. žene u prosjeku primale 11,2 posto manje plaće dok je godinu ranije razlika iznosila 11,5 posto.

Najnoviji podaci DZS-a za posljednje tromjesečje 2022. pokazuju da se jaz nastavio smanjivati. Prosječna bruto plaća žena po satu bila je 6,5 posto niža nego plaća muškaraca.

Slična je relativna razlika i u neto plaćama. Dok su muškarci u prosjeku primali 8102 kuna neto, žene su zarađivale 7545 kuna, odnosno 6,9 posto manje. U odnosu na isto razdoblje prethodne godine, prosječne neto plaće muškaraca porasle su za 9,6 posto, a žena za 9,7 posto.

DZS je obradio i podatke o muškim i ženskim plaćama po djelatnostima. Najveće razlike u korist muškaraca prisutne su u bankarstvu i osiguranju, djelatnostima u kojima žene u prosjeku primaju 22,6 posto nižu plaću. Veliki jaz prisutan je i u zdravstvu i socijalnoj skrbi (21,8 posto), prerađivačkoj industriji (16,5 posto), trgovini (16,2 posto) te ostalim uslužnim djelatnostima (16 posto).

Znatno manje razlike su u opskrbi električnom energijom (0,8 posto) te prijevozu i skladištenju (1,2 posto). U dvije djelatnosti žene imaju više prosječne plaće od muškaraca. Značajna razlika u korist žena je u građevinarstvu, u kojem imaju prosječnu plaću od 7021 kunu, a muškarci primaju 6284 kune. Ženska primanja su malo veća (0,5 posto) i u djelatnosti vodoprivrede i gospodarenja otpadom.

Tumačenje brojeva koji pokazuju razlike u plaćama po spolu nije tako jednostavno, a manja razlika u pojedinim zemljama ne znači nužno veću jednakost muškaraca i žena, ističe se u izvješću Eurostata.

Neki su razlozi za postojeće razlike strukturalni i vezani uz vrstu posla, obrazovanje i iskustvo na tržištu rada. Tako se velike razlike u bankarstvu i zdravstvu u korist muškaraca mogu objasniti većom zastupljenošću muškaraca s visokim obrazovanjem u tim djelatnostima.

Velike razlike mogu biti povezane s velikim brojem žena koje rade skraćeno ili su zastupljenije u određenim zanimanjima. Ipak, neki strukturni uzroci razlike u plaći među spolovima mogu se identificirati.

Oko 30 posto ukupne razlike u plaćama može se objasniti velikom zastupljenošću žena u sektorima s nižim plaćama i bavljenjem poslovima vezanim uz njegu, prodaju ili obrazovanje. Još uvijek postoje poslovi, primjerice u znanosti, tehnologiji i inženjerstvu, u kojima je zastupljenost muškaraca viša od 75 posto.

U nekim državama članicama EU-a manja razlika može biti uzrokovana manjim brojem žena na tržištu rada. Primjerice, u Italiji je zaposlenost žena znatno niža nego u skandinavskim državama. Stoga su u Italiji žene koje se odlučuju za posao natprosječno kvalificirane i zato dobro zarađuju.

No žene su u pravilu diskriminirane na dobro plaćenim upravljačkim pozicijama. Manje od 10 posto glavnih izvršnih direktorskih pozicija drže žene, a na menadžerskim pozicijama razlika u plaćama osobito je izražena jer žene po satu zarađuju dvadesetak posto manje nego muškarci na istim pozicijama.