Početkom ožujka 27 država članica najavilo je niz mjera za ozelenjivanje ambalažnog otpada s ambicioznim ciljevima: reciklirati sav ambalažni otpad do 2035. i smanjiti njegov volumen za 15 posto do 2040. To je velik izazov s obzirom na to da je prosječni Europljanin 2021. proizveo 188,7 kilograma ambalažnog otpada, što je skok od 32 kilograma u deset godina, te da ga se trenutačno reciklira samo 64 posto, prema podacima Eurostata.

Međutim, među čašama, paketima, pladnjevima i drugim otpadom dvije vrste ambalaže posebno pune europske kante za smeće: plastične boce i limenke. Samo u Francuskoj procjenjuje se da je 340.000 tona plastičnih boca stavljeno na tržište 2022. godine, a samo 50 posto ih je reciklirano.

Kako bi se ublažio taj problem, u tekstu EU-a predlaže se generalizacija sustava depozita do 2029. Plastične boce i limenke prodavale bi se za nekoliko centi više, oko pet do 10 posto cijene, ali taj bi se višak vratio kada potrošač vrati rabljeni spremnik na sabirno mjesto. Taj je proces već dobro poznat i proveden u petnaestak zemalja, poput Njemačke, Nizozemske i skandinavskih zemalja, piše France 24.

U svim zemljama u kojima je sustav deponiranja već uspostavljen Europska unija izvješćuje o rekordnim stopama recikliranja. Od 2003. godine svi supermarketi u Njemačkoj imaju namjenske strojeve Pfand za prikupljanje plastičnih i staklenih boca te limenki. Ukupno se u Njemačkoj reciklira do 98,5 posto boca i limenki, navodi Europski potrošački centar.

Isto vrijedi za nordijske zemlje. U Švedskoj se limenke mogu vratiti od 1984. godine, a plastične boce od 1994. godine. Svake godine zemlja godišnje reciklira više od dvije milijarde njih. U Norveškoj je sustav malo drugačiji: pakiranje pića podliježe porezu na okoliš, ali iznos tog poreza smanjuje se kako se povećava stopa naplate. Ova mjera potaknula je proizvođače i distributere da uspostave sustav depozita 1999. godine, a i ovdje je stopa recikliranja čaša i boca blizu 90 posto.

Međutim ova mjera nije 'čudotvorno rješenje', tvrdi Manon Richert, službenica za komunikaciju nevladine organizacije Zero Waste France, dodajući: 'Ovaj sustav, naravno, može poboljšati brojke recikliranja, ali nema stvarni cilj - drastično smanjenje proizvodnje plastike.'

'Sam po sebi, to je samo još jedan način sortiranja ambalaže, ali to neće ništa promijeniti u putu plastične boce', kaže ona. 'Jednom kad se vrati, imat će istu sudbinu kao i ona koja je danas bačena u tradicionalnu kantu za smeće.'

Isplata naknade za plastičnu ambalažu mogla bi prije svega dovesti do kontraefekta, suprotno navedenom cilju EU-a, te potaknuti potrošače da nastave kupovati plastične boce.

'Godinama smo hranjeni diskursom da razvrstavanje i recikliranje otpada predstavlja jednostavnu ekološku gestu i prenosi ideju da nije tako loše kupiti plastiku ako je reciklirate. I tu ćemo dodati financijski interes', objašnjava Richert. 'Dakle to bi moglo imati perverzan učinak i potaknuti potrošnju plastičnih boca.'

Njezina zabrinutost već se javlja u Njemačkoj. Iako je zakon usvojen 2003. godine imao cilj smanjiti korištenje boca i limenki na samo 20 posto tržišta, dogodilo se suprotno. Plastične boce za jednokratnu upotrebu su u porastu. One sada čine 71 posto tržišta, u odnosu na 40 posto prije deset godina, prema studiji Sveučilišta Halle-Wittenberg iz 2021. godine.

'Čini se da uvođenje sustava depozita za jednokratnu upotrebu promiče usko razmišljanje i usredotočenost na recikliranje', zaključuje se u tekstu, što ne doprinosi smanjenju upotrebe plastike.

Prikupljanjem više boca, a time i većim recikliranjem, mehanički bi se povećala količina dostupne reciklirane plastike i time smanjila njezina cijena.

Zero Waste Francuska, kao i druge organizacije za zaštitu okoliša, aktivno vodi kampanju za drugačiji sustav: depozit za ponovnu uporabu uglavnom stakla. 'To je postojalo u Francuskoj do 1980-ih. Ideja je oporabiti spremnike kako bismo ih oprali i ponovno koristili u skladu s načelom kružnog gospodarstva', kaže Richert.

'Kada bi se to organiziralo na lokalnoj razini, utjecaj na okoliš i društvo bio bi vrlo koristan', kazala je.

Međutim, iako su se lokalne i ekološke inicijative posljednjih godina umnožile, novi sustav nije se nametnuo u političkom diskursu.

'To zahtijeva pravu promjenu paradigme i stvarnu volju države', nastavlja Richert te zaključuje: 'Ali upravo ta vrsta mjere zaista može ostvariti naše ambicije da se riješimo svega za jednokratnu upotrebu i ovisnosti o plastici.'