'S obzirom na ekonomsku situaciju u Hrvatskoj, informacije o socijalnom statusu dijela dužnika i snagu jačanja franka jasno je da Vlada nije mogla ignorirati problem. Sporan je, međutim, način na koji se Vlada odlučila uključiti u najnoviju eskalaciju problema ‘stambeni krediti u švicarskim francima’.

Administrativnom odnosno zakonodavnom intervencijom u tečaj, Vlada je svjesno izabrala prekršiti nekoliko važećih Zakona, a moguće i sam Ustav. U prvom redu radi se o Zakonu o deviznom o poslovanju koji određuje kako se u Hrvatskoj formira tečaj, a zatim i o Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci. Premijer je, očito svjestan tih rizika, svoju odluku objasnio brigom za interese građana iz čega je izveo zaključak o državničkom karakteru svoje odluke. Međutim, čini se da je svoj državnički cilj premijer mogao postići i na drugi način.

Traženje dlake u jajetu

Jučer smo na Odboru na financije i proračun imali priliku čuti da uopće nije postojala potreba za ovakvim zakonodavnim prijedlogom. Odbor je obaviješten kako je neposredno prije premijerove objave o zakonskom utvrđivanju tečaja za obračun rata u CHF, u Ministarstvu financija postignut dogovor gotovo identičnog sadržaja koji bi za građane imao jednake učinke – zamrzavanje visine rata koje bi išlo na teret banaka s ciljem da se u roku od 3 odnosno 6 mjeseci definiraju modaliteti konačnog rješenja ovog problema.

Netko može reći da se ovdje radi o traženju dlake u jajetu, jer koja je razlika? Važno da je stvoren štit protiv hirovitog kretanja franka. Međutim, razlika je velika.

Prvo, (nepotrebnim) političkim forsiranjem administrativnog uređivanja tečaja Vlada je otvorila Pandorinu kutiju funkcioniranja tržišne ekonomije, koja je u Hrvatskoj ionako šepava. Ako se samo tako, bez većih posljedica, može zakonom urediti visinu tečaja, tada nije moguće zamjeriti ako izvoznici uskoro iznesu prijedlog da se prihodi od izvoza konvertiraju po tečaju od recimo 10 kuna za euro. Zemlja je već sedmu godinu u krizi i ima li što ‘logičnije’ od davanja vjetra u leđa izvoznicima koji zapošljavaju puno veći broj ljudi od broja dužnika u francima. Ili, zbog čega se ne bi privremeno omogućila otplata eurskih kredita po tečaju od 6 kuna za euro zbog čega bi porasla kupovna moć dužnika u eurima, a time možda i osobna potrošnja pa onda i BDP? Što će Vlada odgovoriti na ovakva pitanja? Očekivati da obični građanin razumije ekonomske kauzalnosti i odnose zbog kojih su ovakve ideje smiješne, nemoguće i nadasve štetne? A kako će to građani razumjeti kada Vlada dokazuje suprotno i zaboravlja da svako petljanje po tečaju obično završava u suzama. Ako ništa drugo, ima valjda neki razlog zbog kojeg su druge države oprezne prema ovakvom pristupu.

Sličimo državama Južne Amerike

Drugo, zakonodavnim umjesto dogovornim uređenjem prostora za traženje trajnog rješenja problema sa valutnom klauzulom na CHFu, Vlada je državu i porezne obveznike učinila glavnim akterom ovog problema. Donošenjem zakona, koji je evidentno u oštroj suprotnosti s drugim zakonima, se stvara prostor za tužbe protiv države (kojeg u kontekstu dogovornog rješenja nema). A ako država izgubi te tužbe, onda će morati platiti i odštetu i svi će troškovi umjesto na bankama završiti na državi i to s kamatama. ‘Državnički’ potez premijera Milanovića otvorio je mogućnost da se kroz neko vrijeme poreznim obveznicima isporuči račun za njegovu državničku odluku. Potpuno nepotrebno ako se isti učinak mogao postići dogovorom kojim su banke bile voljne preuzeti trošak čime bi njegovo prebacivanje na državu bilo isključeno.

Treće, u odnosu na ovaj još nedoneseni zakon već se spominju ustavne tužbe. Pa zar nije više vrijeme da ekonomsku politiku prestane voditi Ustavni sud? Po značaju i uplivu Ustavnog suda u ekonomski život, Hrvatska sve više postaje slična državama Južne Amerike. Žalbe i tužbe Ustavnom sudu postale su gotovo regularan, umjesto rijedak i izvanredan, pravni lijek. A da bi Ustavni sud prestao biti akter ekonomske politike u mjeri u kojoj to danas, Vlada bi jednostavno trebala prestati predlagati, a vladajuća većina donositi, zakone za koje se vrlo lako može utvrditi da su suprotni temeljnim pravilima igre koja vrijede u tržišnoj ekonomiji i koja su ugrađena u naš pravni sustav.

Državničko ponašanje bi stoga zahtijevalo traženje rješenja za problem koji društvo smatra nepodnošljivim, ali u okviru pravila igre koja smo svi svjesno i dobrovoljno prihvatili. Ta pravila između ostalog uključuju razumijevanje da cijene (a tečaj je cijena) određuje tržište, da ugovori obvezuju i da njihova promjena zahtijeva (kakav takav) dogovor, da država mora i treba voditi socijalnu politiku, ali da se pri tome mora voditi kriterijima socio ekonomskog položaja i štititi najslabije, da nema besplatnih rješenja, da su građani, bilo kao porezni obveznici, bilo kao klijenti banaka, ti koji stvarno snose troškove i sl. Na taj bi se način potvrdio smisao pravila, državnik stekao vjerodostojnost koja može izdržati test vremena, a građani sigurnost da će država uvijek moći štiti one koji su najslabiji – bez obzira u kojoj valuti su denominirani njihovi krediti.

Skupljanje političkih bodova

Meni se ipak nekako čini da premijer sve ovo dobro razumije posebno stoga jer je mehanizam otpisa dugova za socijalno najugroženije stvoren sporazumom, a ne zakonom. Međutim, premijer je jednostavno odlučio iskoristiti priliku i sakupiti nešto političkih bodova stvarajući percepciju u kojoj se on osobno pojavljuje kao tvorac i nositelj privremenog olakšanja za dužnike u švicarskim francima. Malo drugačiji pristup, s istim rezultatima, očito mu nije bio dovoljno poliitčki uvjerljiv. S mogućim negativnim posljedicama i problemima koji će to donijeti u traženju i oblikovanju trajnog rješenja nosit će se kasnije. Možda opet nekim kratkim i jezgrovitim zakonom. Nalazimo u predizbornoj godini, a razni oblici političkog populizma u nas su, ipak, na cijeni'.