Poduzetnička priča Mateja Đorđevića počinje u trenutku kad se njegov djed Mato odlučio povući. Više od 60 godina svog života dotad je uložio u tvrtku Termoplast, a Mateja je od malena vodio u tvornicu.

'Moglo bi se reći da sam odrastao tamo. Uz djeda sam razvio ljubav prema strojevima i proizvodnji. I kad je djed najavio kako razmišlja o odlasku u mirovinu i zatvaranju tvornice, izrazio sam želju preuzeti je. Mislio sam da se ionako nema što izgubiti. Ako je već planira zatvoriti, nema razloga da ja ne pokušam nastaviti posao. Tad sam baš završavao srednju školu. Moji roditelji bili su u čudu', prisjeća se Matej.

Njegova oca, cijenjenog psihijatra Veljka Đorđevića, i majku Višnju, pravnicu, nije zanimao Termoplast. Sam Matej kaže kako dolazi iz dobro situirane obitelji i nije mu trebalo bacanje u poduzetničke vode, ali želja da naslijedi djeda bila je jača.

'Nikad me ni na što nije nagovarao. Bio je jako sretan kad sam donio tu odluku. Bio mi je velika podrška. Naučio me je kako je temelj proizvodnje stroj. Prvo moraš naučiti rastaviti i sastaviti mašinu. Tek kad to svladaš, spreman si raditi na njoj. Sam znam zamijeniti pojedine dijelove iako su današnji strojevi dosta kompliciraniji zbog elektronike', govori Matej.

Osim o strojevima, djed ga je naučio i kako se odnositi prema radnicima.

'Ne postoji gazda ni u jednom biznisu. Postoji podjela rada. Točno se zna koje su moje obaveze, a koje su dužnosti radnika. Djed je svojim znanjem i trudom, a prvi je dolazio i zadnji je odlazio s posla, davao primjer. S radnicima morate dijeliti sve, i dobro i loše', ističe Matej.

Prva stvar koju je morao napraviti kako bi opstao bila je uvjeriti poslovne partnere da on može nastaviti djedov biznis. Najvažniji mu je kupac tvrtka Pastor, proizvođač vatrogasnih aparata, s kojim Termoplast surađuje više od tri desetljeća.

'Osim metalne boce i pjene u njoj, sve ostalo na aparatu mi proizvodimo. Neću nikad zaboraviti svoj prvi razgovor s upravom Pastora. Znali su da moj djed izlazi iz proizvodnje i već su počeli razmišljati o pronalasku novog dobavljača plastike. I ja se sad najavljujem da dolazim u tvrtku. Imao sam preveliko odijelo, aktovku u ruci, ali i dalje sam izgledao kao veliko dijete. Kad su me vidjeli njihov izraz lica je sve govorio. Saslušali su me sa smiješkom, ali su mi na kraju dali priliku', prisjeća se Matej.

I on je tu priliku, unatoč svojem neiskustvu i mladosti, iskoristio. Otežavajuća okolnost bila je što je tad Hrvatsku punom snagom pogodila gospodarska kriza. No za razliku od mnogih velikih domaćih kompanija i njihovih vlasnika koji nisu prepoznali opasnost, Matej je, pokazalo se, ispravno reagirao. Srezao je sve neprofitabilne i teško naplative poslove.

Prihodi Termoplasta danas su daleko od razina na kojima su bili početkom 2000-ih, kad su se mjerili u desecima milijuna kuna. Prošle godine iznosili su nešto više od pola milijuna kuna, ali Matej je uspio postaviti temelje za novi uzlet.

'Zbog svojih godina djed nije shvatio koliko je tehnologija napredovala. Zadržao se na staroj proizvodnji koja je tražila veliki broj radnika. Nužni su bili modernizacija i automatizacija tvornice. Nažalost, to je značilo da moram smanjiti broj radnika. Danas uzimamo ljude prema potrebi i njih desetak cirkulira', objašnjava Matej.

U uređenje, infrastrukturu i nove strojeve posljednjih deset godina uložio je više od 5,5 milijuna kuna. Nije dizao kredite, oslanjao se samo na vlastiti kapital. Lani je dio strojeva i ljudi preselio u pogone Pastora radi optimizacije poslovanja.

U Hrvatskoj osim plastičnih dijelova za vatrogasne aparate, Termoplast radi još sitni medicinski asortiman. Problem je što je kod nas malo kupaca industrijske robe i Matej se sve više okreće inozemnom tržištu. Povezao se s poljskom tvrtkom Libertas i s njemačkom kompanijom HAHN.

'Želimo raditi kvalitetne i skupe proizvode. Industrijska plastika tehnički je zahtjevnija i tu možemo naći prostor za sebe. Poljaci, Mađari i Bugari specijalizirali su se za prehrambenu ambalažu i teško im je tu konkurirati. Plan mi nije brza ekspanzija, već spori, ali sigurni rast. Želim kvalitetan proizvod s visokim maržama i minimalnim troškovima u proizvodnji', ističe Matej.

Uz brigu o tvornici Matej je uspio diplomirati ekonomiju, a da mu nikad nije dovoljno izazova, dokazuje i to što je prije dvije godine uskočio u još jedan poslovni pothvat: ugostiteljstvo. U to ga je povukao prijatelj Davor Bienenfeld. Skupa su otvorili restoran Time, a Matej je vlasnik caffe bara Vip travel caffe. Oba lokala nalaze se u samom središtu Zagreb.

'Prvo sam bio skeptičan, ali kad sam shvatio kako je osnova ugostiteljstva također vrlo slična industrijskoj proizvodnji, sve je bilo lakše. Jer, kao i u mojoj tvornici, u ugostiteljstvu proces kreće od ulaska namirnica u firmu do proizvodnje krajnjeg proizvoda jela ili pića.  Posebno me raduje što ugostiteljstvo traži velik broj radnika. Trenutačno imamo 70-ak zaposlenih, a bit će ih još jer planiramo otvoriti novi restoran Time Ramen bar.  Pokrenuli smo slastičarsku proizvodnju, a uskoro otvaramo i dvije nove slastičarnice', najavio je Matej.