Grubišno Polje je gradić u zapadnoj Slavoniji s oko 6500 duša. Prije Domovinskog rata bilo ih je preko 14.000, ali ratni vihor i kronična bolest iseljavanja, koja ponajviše guši slavonske gradove, učinili su svoje.

U sklopu općine su Veliki Zdenci, u kojima je prije 541 godinu održana povijesno važna sjednica Hrvatskog sabora, na kojoj je objavljen opći oružani ustanak protiv nadolazećih Turaka.

Sigurno niste znali ni to da je u Grubišnom Polju sredinom 80-ih radio jedan od najvećih disko-klubova u bivšoj Jugoslaviji.

Te povijesne trivije ispričao nam je Kralj dok smo ispijali kavu dobrodošlice na terasi hotela Bilogora u centru grada. Dočekao nas je u pratnji supruge Terezije i najstarijeg sina Marka (18). Njegova braća Josip (15) i Ivan (14) bili su u školi.

'Dobro je. Već sam se pobojao da niste zalutali negdje u bespućima Dalmatinske zagore, kao prije nekoliko godina vaše kolege iz Slobodne Dalmacije', smije se Darko.

Nesretna ekipa iz Splita pomiješala je Grubišno Polje s jednim mjestom slična imena u unutrašnjosti Dalmacije. Naravno, tog dana intervju s Kraljem ostao im je samo pusta želja.

Ispred hotela Bilogora nalazi se Darkov kip u drvu, djelo lokalnog umjetnika.

'Izgledam kao onaj ljuti patuljak iz 'Gospodara prstenova'', uz novu salvu smijeha dobacuje Kralj. Jednoglasno smo se složili s njegovom kritikom drvene skulpture.

Odmah na prvu Darko vam ostavi dojam dobroćudne ljudine. Otvoreno i mirno razgovara o svemu. Supruga ga često zna zazvati nadimkom Mazo. Nismo htjeli ništa komentirati jer je ipak riječ o čovjeku od oko 130 kilograma, a koji je tešku željeznu kuglu u najboljim danima znao zafitiljiti preko 14 metara.

Nakon brzinskog fotografiranja pred patuljkom iz 'Gospodara prstenova' Kralj nas vodi do svog imanja u obližnjem mjestu Mala Brna. Kupio ga je nakon Paraolimpijade u Pekingu i na njemu većinom provodi svoje umirovljeničke dane.

Na ulaznoj kapiji sazidanoj od crvene opeke pozdravlja nas dlakavi odbor za doček. Četveročlana pseća banda ne zna gdje bi od sebe od sreće. Sve ih je udomila Terezija jer obožava životinje.

'Supruga me više od deset godina pratila i podupirala kroz sportsku karijeru. Bez nje ne bih ništa osvojio. Bilo je dana kad mi se nije dalo trenirati. Legao bih na kauč i spavao. Tad bi ona došla sa sportskom torbom. Bacila bi je pred mene i rekla: 'Tjeraj van!' Sad je red da ja nju pratim u njezinoj zanimaciji, a to su životinje. Da je htjela tjerati nokte i šminku, tjerala bi nokte i šminku. Ja bih je i u tome podržao', objasnio je Kralj dok nam Terezija sprema pohani kruh i kuha kobasice. Sve su to njihovi domaći proizvodi.

Na stolu je šljivovica. I dok ju je vaš novinar s guštom degustirao, Kralj je nije ni pogledao. Kakav je to Slavonac koji ne voli rakiju!?

'Imam alergiju na šljivovicu i komovicu. Ostale rakije i alkohol mogu piti. Kad sam bio dijete od dvije, tri godine, pekla se rakija. Došao je susjed s raženom slamčicom. I dok je rakija curila, kad roditelji ne bi gledali, cuclao bih je (smijeh). Pričaju mi da sam pao u alkoholnu komu. Kasnije, kao tinejdžer, prvo što sam ukrao od roditelja bila je boca rakije. Prvi gutljaj i ja bljujem. Pojave se crvene fleke po cijelom tijelu. Otad šljivu i komovicu ne pijem', ispričao je Kralj.

Sportska karijera, kaže, ne nedostaje mu. Pokazalo se točnim ono što mu je znao govoriti pokojni legendarni atletski trener Ivan Ivančić.

'Onima koji uspiju osvojiti sve sport ne fali, već traže nove izazove. To mi je Ivančić dobro rekao. Meni se danas gadi kad uđem u teretanu. U njoj sam znao biti po pet, šest sati dnevno. Utezi, silan napor, mirisi… sve mi se to zgadilo. Znaš koje mi je veselje ostalo? Kad vidim nekog da osvaja medalju. Krenu mi suze i osjetim adrenalin. Znam koji su trud i muku uložili. To je ta druga strana medalje koju ljudi ne vide. Sad kad su braća Sinkovići osvojila zlato, plakao sam od sreće…', iskreno će Kralj.

Imao je ponuda iz čitavog svijeta da bude trener, ali ih je sve hladno odbio. Nije mu se dalo odvajati od obitelji, niti da ih vucara od nemila do nedraga.

'Gle, ja sam ratni vojni invalid. Primam invalidninu i olimpijsku naknadu. Mjesečno ti je to 20.000 kuna neto, što nije mali novac za hrvatske prilike. Imam dovoljno za sebe i obitelj. Uz to sam od države kao stopostotni invalid dobio stan u Puli. Nema potrebe da trčim za nekim novcem. Imam sve što mi treba', ističe Kralj.

Lijevu nogu izgubio je u srpnju 1991. na prvoj crti bojišnice kod Dalja. Projektil iz višecijevnog raketnog bacača pao je pod lijevi kotač Wartburga u kojem je Kralj prevozio ranjenike. Bio je 14 dana u komi s nikakvim šansama za preživljavanje. Već su ga planirali isključiti s aparata…

'Htjeli su me skinuti s aparata, ali su se onda medicinske sestre smilovale i ostavile me još jednu noć. U 6 sati ujutro trebali su me isključiti. Samostalno sam prodisao, uz Božju pomoć, u 6.15', prisjetio se Kralj.

Njegova obitelj, prijatelji i suborci nisu mu dali da padne u depresiju. Iako, priznat će, najteže mu je bilo godinu, dvije nakon ranjavanja, kad je vidio kako se njegovi vršnjaci žene i dobivaju djecu. Mislio je da će to njemu ostati nedostižno.

'Opet sam imao sreće jer sam imao dovoljno vremena za filtriranje. Ranjen sam '91., na samom početku rata. Ostale su mi pune četiri godine za čišćenje i ja sam se bogami filtrirao… Izlazio sam u birtije i pio po dvije litre štoka na dan. Pucalo se u birtiji, pucalo se izvan birtije. Konobarica bi punila okvire, pa bi pucala i ona. Čuješ neku pjesmu koja te pogodi, a ti van i šišneš rafal u zrak. Tih godina sve je to bilo normalno. Bio je rat i ljudi su ginuli… I onda je došla 1995., kad to više nije bilo moguće raditi bez posljedica', bez ustručavanja govori Darko.

Smatra kako su puno gore od njega prošli branitelji koje metak nije ni okrznuo. Četiri ili pet godina ratnog pakla moralo je ostaviti posljedice na njih.

'Kad se skupi ekipa iz udruge Tigrova, ti u njihovim očima vidiš te strahote. Neki od njih koji su imali sreće i nisu bili ranjeni imaju veći invaliditet od mene. Nije lako doći doma nakon pet godina ratovanja i uključiti se u normalan život. Kako da takav čovjek sa svojim djetetom rješava matematiku, ode ženi u dućan? Njemu su to sve nebitne stvari jer on čeka metak. Mislim da je država podbacila u brizi za takve ljude. Dala im je opskrbninu od četiri, pet tisuća kuna i da ništa ne rade. Mnogi od njih su se pogubili', ističe Kralj.

On se iz alkohola i ludovanja izvukao sam. Jedno jutro se probudio i odlučio da je dosta.

'Okrenuo sam se novom životu i sportu. Lovu, ribolovu, dosta sam kuglao, pucao sam u glinene golubove', kaže Darko, dodajući da se prije rata aktivno bavio rukometom. Prvi put stavio je bacačku kuglu u ruke 2004., a dvije godine kasnije primijetio ga je Ivančić te ga vinuo među atletske zvijezde.

Darka posebno ljuti to što ima na stotine braniteljskih udruga. Smatra kako je to velika greška prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Time se usitnila braniteljska populacija. Da su svi pod kapom jedne udruge s jednim proračunom, uvjeren je Kralj, novac bi se bolje raspoređivao. Uz to, političari se ne bi mogli tako lako igrati braniteljima.

'Pokušali su me vrbovati iz raznih stranaka. Obećavali su sve i svašta. Svima im odgovaram kako je moja jedina stranka Republika Hrvatska. Nakon Pekinga 2008. dao sam podršku HDZ-u i njihovoj koaliciji. Tad sam rekao kako ću na sljedećim izborima dati podršku SDP-u. To sam i napravio. I za mene je ta priča gotova! Na izbore izlazim, ali svaki listić poništim. Jer ako ne izađeš, to je kao da si dao glas onima koji pobijede, a postoji mogućnost i da ispune listić umjesto tebe. Kad poništiš listić, onda je to poruka kako niti jedna stranka nije zaslužila tvoj glas', objašnjava Darko.

Ostavljamo se teških tema i bacamo na pohani kruh i slasne kobasice. Napravljene su od mesa crne slavonske svinje, vrste koju Terezija i Darko uzgajaju na imanju. Imaju ih 30-ak, što krmača, što bekona tovljenika. Doznajemo kako crna slavonska svinja nije za obradu sve dok ne napuni barem 15 mjeseci. A za dobre kobasice nužno je pomiješati njezino meso s onim bijele svinje jer se inače slabo suše. Gozbu prekida Terezija jer je vrijeme da nahrani životinje.

Imanje Kraljevih čini se kao velika zelena Noina arka. Iz svakog kutka čuje se drugačije glasanje. Negdje iz staje bleje ovce. Krmače rokću i skviče dok ih Terezija vabi na hranjenje: 'Izlazite, derišta! Ajmo, princeze moje.' S obližnje livade dopire glasno gakanje gusaka. Životinjski zbor upotpunjuje lavež pasa.

Ugodno je toplo jer se zbog upornih kiša ljeto još nije stiglo razmahati. Kralj nam pokazuje svoje strojeve i vodi nas do pokusnog polja ječma. Žali se kako su im veliki problem čagljevi i lisice. Zbog njih je oko imanja postavio kilometre ograde pod naponom (op.a., električni pastir). Struja nije opasna po ljude, ali je dovoljno jaka da vas dobrano zdrma.

Na imanju se većina toga radi ručno i ekološki, bez prskanja i otrova. Proizvedeno dijelom pojedu sami Kraljevi, a viškove podijele obitelji i prijateljima ili prodaju.

Princeza imanja i Kraljeva mezimica krmača je Ruža, mješanka vijetnamske i divlje svinje.

'Ona mi je ostala od pokojnog prijatelja kojeg je ubilo drvo. Ima oko pet godina. Nju nećemo u kobasice, već će živjeti koliko joj je drago. Ona je naša dama', s puno ljubavi govori Darko.

Po imanju hoda uz pomoć štaka. Kaže kako je dobro sve dok mu se ne pokrene neki od gelera preostalih u desnoj nozi. Ukupno ih ima oko 140, od kojih su najproblematičnija četiri u koljenu.

'Nalaze se ispod patele. To su tanki limovi koji su sebi napravili pravac. Kad malo zakrenem koljenom, izađu iz svojih šina i zagrebu po novom mjestu. Tad jako zaboli…', kaže Darko.

Sjednimo na klupama pored potoka Barnjanke, koji prolazi preko Kraljeva imanja. U njemu se kupaju i piju svinje. Darko i sinovi znaju baciti i udicu. Ribičija i lov njegove su velike strasti, ali ovo potonje sve manje radi jer mu se raspala ekipa, a i zbog noge mu se sve teže popeti na lovačku čeku.

'Pecanje je meditacija. Sjednem uz potok i tako se odmaram dva sata ujutro ili popodne. Gradnja na imanju je pri kraju. Još možda dvije, tri godine i sve će biti gotovo. Volim graditi. Valjda sam to naslijedio od pokojnog oca koji je bio tesar i dizaličar. Ljudi me često pitaju kome sve to gradim. Pa za svoj gušt! Ako djeca žele, nastavit će s time. Mogu se baviti poljoprivredom i turizmom. Imaju uvjete. Ako ne, doći će netko i kupiti sve ovo. Ne brine me to', govori Darko.

Sretan je što mu sinovi već sad znaju što žele biti u životu. Marko se školuje za kuhara, ali plan mu je položiti obrtnički ispit za mesara. Srednji Josip bit će stolar, dok najmlađi Ivan odmalena voli nosati čaše i posluživati goste, tako da je odabrao poziv konobara.

'Što se tiče sporta, najviše talenta pokazuje Josip. Dao sam im da bacaju kladivo. Josip je ga je najprirodnije primio, dobro se okrenuo i izbacio ga pod dobrim kutom. Od njega bi se možda mogao napraviti dobar bacač. Ovo ga ljeto još testiram', kaže Darko.

Sjedili bismo mi s njim pored potoka još satima. Ali vrijeme nam je poći jer moramo ispuniti želju Tereziji. Žao joj je što na fotografijama neće biti mlađih sinova, Ivana i Josipa, pa ih je odlučila na desetak minuta izvući iz škole. Nismo mogli odbiti suprugu olimpijskog pobjednika, a to je bio i dobar način da joj zahvalimo na pohanom kruhu i kobasicama.

Slikali smo ih ispred škole. Okružen cijelom svojom obitelji, Kralj se činio još sretnijim i ponosnijim. Inače je za vrijeme našeg druženja često ponavljao da je jako zadovoljan svojim životom.

Nismo mu to tad rekli, zato ćemo mu sad poručiti: Zaslužio si sve to, ljudino!