Iako je utjerivanje istine o imovini političara u Srbiji preuzela Agencija za borbu protiv korupcije, još nema preciznih i pouzdanih podataka. Ili, drugim riječima: kartice pokazuju jedno a svakodnevica srpskih političara svjedoči nešto posve drugo

Isplativo je vrlo baviti se politikom u Srbiji, vidi se to na svakom koraku, premda ne i u imovinskim karticama političara. Doduše, deklarirana primanja daleko su iznad prosjeka u zemlji, ali ni približno ne odgovaraju općem dojmu o njihovom raskošnom načinu života.

Lani su po prvi put objavljene imovinske karte srbijanskih dužnosnika. Do tada se o njihovoj imovini moglo samo spekulirati. Zadaću da prikuplja podatke o imovini ima Agencija za borbu protiv korupcije, čiji predstavnici su, opći je dojam, ozbiljno pristupili tom, također se često čuje, sizifovskom poslu.

Javnost sumnja da će, unatoč zakonu, političari istinito deklarirati svoju imovinu. Tom u prilog ide i činjenica da se iz imovinskih kartica ne može vidjeti, na primjer, kolika je štednja koju dužnosnici imaju u bankama. U prijavljenim podacima često nema ni imovine za koju 'svi znaju' da je u posjedu nekog političara. Zakonom je predviđeno da svaki građanin može prijaviti ukoliko sumnja da je neki vladin dužnosnik zatajio imovinu, no takvih dojava dosad, kako kažu u Agenciji, nije bilo.

Brojni su načini, analiziralo se, na koje se imovina može sakriti, od jednostavnih poput fiktivnog poklanjanja i prepisivanja imovine na bliske ljude 'od povjerenja', pa do kreativnijih metoda kao što rastave brakova ili namjerno prezaduživanje.

Agencija se nedavno požalila javnosti da 'trpi pritiske' nakon što je pokrenula prekršajne postupke protiv potpredsjednika vlade Božidara Đelića i lidera Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića jer, kako je navedeno, nisu na vrijeme obavijestli Agenciju da su prije izbora na funkcije prenijeli upravljačka prava u svojim privatnim tvrtkama. Đelić i Jovanović demantirali su da su pritiskali zaposlene u Agenciji, kao i to da nisu na vrijeme prenijeli upravljačka prava.

Đelić je, prema imovinskim karticama, najbogatiji član srbijanske vlade. Osim ministarske plaće od oko 970 eura, Đelić je prijavio i naslijeđen stan od 66 četvornih metara, šumu od 32 hektara te kuću nepoznate površine na zemljištu od nepunih 10 hektara. On je i sto postotni vlasnik firme House of Europe invest vrijedne 30.000 eura te žutog kabrioletaYugo iz 2002.

Predsjednik Srbije Boris Tadić, nasuprot ministru Đeliću, nema prijavljenih kuća i stanova, niti automobila, a jedini prihod mu je, kako je prijavio, predsjednička plaća od nešto više od 1.400 eura, od koje, kako je sam govorio, dio daruje u dobrotvorne svrhe. Predsjednik ima i štednju, čiji iznos ne stoji na siteu Agencije, ali je poznato da je ranije javnosti priopćio da posjeduje 55.000 eura koje su mu, da bi kupio vlastiti stan, dali roditelji od prodaje njihovog stana.

Srbijanski premijer Mirko Cvetković prijavio je plaću od 1.300 eura, nepoznat iznos štednje u banci, dva stana od 48 i 71 četvornog metra i pet godina star Volvo s60.

Potpredsjednik vlade i ministar ekonomije Mlađan Dinkić prijavio je nešto više od tisuću eura mjesečnih prihoda od ministarske plaće i oko 300 eura prihoda od članstva u upravnom odboru Agencije za osiguranje depozita. Također je prijavio i pet dionica Naftne industrije Srbije koje su besplatno dobili svi građani, vrijednih 25 eura.

Dinkić je ranije bio vlasnik i dvosobnog stana od 73 četvorna metra. Taj stan je, kako je sam rekao, prodao prošlog studenog za 144.000 eura. Dinkić je podigao kredit od 150.000 eura, dodao još 42.000 eura što je dobio od osam izvršnih presuda zbog kleveta u jednom dnevnom listu, dodao 17.500 eura ušteđevine i kupio stan od 150 četvornih metara vrijedan 353.500 eura u kojem ima i studio za snimanje glazbe.

Zabranjeno prijavljivati gotovinu

Mediji su spekulirali i da je jedan od Dinkićevih susjeda lider SNS Tomislav Nikolić, koji je Agenciji prijavio poslaničku plaću od 1.300 eura, vlasništvo nad polovicom kupljenog stana od 96 četvornih metara te četvrtinu naslijeđene zemlje površine nepunih 17 hektara. Nikolić je i vlasnik Lade Nive iz 1998. i pet posto udjela u izdavačkoj kući Velika Srbija.

Nije malo ni onih ministara kojima se smiješi 'kazan' jer, kako stoji u prijavama, osim plaće nemaju drugih prihoda ni imovine. Tako, na primjer, ministar za infrastrukturu i čuveni Miloševićev predvodnik obnove zemlje poslije NATO bombardiranja Milutin Mrkonjić nema ni kuće, štednje ni auta, a prima samo mjesečnu plaću od 1.200 eura.

Zlatko Minić, zamjenik predsjednika Odbora Agencije za borbu protiv korupcije, kaže za tportal da je važan iskorak napravljen kad je zakonom zabranjeno da dužnosnici prijavljuju gotovinu, već je moraju staviti na račun u banci gdje se točnost prijave može provjeriti.

'Ako krenu jednog dana vraćati novce iz inozemstva u Srbiju, pod uvjetom da i dalje budu dužnosnici, netko bi mogao reći - odakle sad novac kojeg ranije nije bilo. Po starom zakonu, svatko je mogao prijaviti da ima u kešu dva milijuna eura, a da se to nije moglo provjeriti, pa kad se jednom pojavi novo bogatstvo, on bi mogao kazati da je to onaj keš što je prijavio prije deset godina', kaže on.

Pokloni vrijedniji od 15 eura moraju se prijaviti

Novina u srbijanskim propisima je i to što se, barem na papiru, ne bi smjeli koristiti državni resursi, poput službenih vozila ili pratnje, u privatne ili stranačke svrhe. U praksi je, međutim, i dalje uobičajeno vidjeti ministra kako službenim autom izvršava privatne ili stranačke poslove.

'Problem u praksi je i to što sigurnosne službe mogu proglasiti svaki skup gdje se pojavi netko od partijskih lidera – ministara skupom visokog rizika i propisati procedure dolazaka i odlazaka', kaže Minić i objašnjava da je tad moguće legalno koristiti državnu imovinu.

Slično je i s poklonima, koje danas državni dužnosnici moraju prijaviti Agenciji ukoliko su vredniji od petnaestak eura, što praktično znači da bi morali prijavljivati i kad im netko plati ručak.

Nemanja Nenadić iz Transparency Internationala za tportal kaže da očekuje da će dužnosnici točnije prijavljivati imovinu tek kad ih država počne kažnjavati za prekršaje.

'Dok prijetnja sankcijama ne bude realna, manja je vjerojatnost da će se ti propisi poštivati', kaže on.

On dodaje i da je neophodno pratiti životni stil dužnosnika na posebno osjetljivim pozicijama gdje 'postoji mogućnost stjecanja nelegalnih sredstava'.