Sredinom kolovoza vlasti Novog Zelanda donijele su zakon kojim je većini stranih državljana zabranjena kupovina nekretnina u toj državi. Nova pravila donesena su kao željeno rješenje problema koji već godinama muči novozelandske građane, a radi se o visokim cijenama nekretnina koje su jednostavno postale nepristupačne velikom dijelu domaćeg stanovništva. Novi Zeland nije prva destinacija koja se odlučila na ograničavanje vlasništva nekretnina za strane državljane. Australske države u kojima se nalaze gradovi Melbourne i Sydney su u posljednje dvije godine podigle poreze koje moraju platiti strani državljani žele li tamo kupiti nekretninu. Ista stvar dogodila se u kanadskim gradovima Torontu i Vancouveru.

Sve spomenute lokacije spajao je zajednički trend da je interes inozemnih kupaca za nekretninama uzrokovao snažan rast cijena, zbog čega je stanovanje u tim destinacijama postalo iznimno skupo, a za određeni dio građana i nemoguće. Razlozi za dobar dio tog trenda ležali su u naglom bogaćenju kineskih ili ruskih državljana koji su novostečena bogatstva željeli investirati u nekretnine u stabilnim državama, u kojima im vrijednost neće padati. Takva praksa je poznata otprije posebno u Londonu ili New Yorku, u kojima se nalaze brojne nekretnine u vlasništvu ruskih oligarha ili naftnih bogataša s Bliskog istoka, u kojima se čak niti ne stanuje, nego se ogromni stanovi ili kuće tek održavaju kao sigurna investicija.

Posljednjih godina razlozi bogataša za kupovinu nekretnina dobili su ipak novu dimenziju koja je posebno došla do izražaja u slučaju Novog Zelanda, a radi se o – preživljavanju. Priča je dobila svoje konture nakon što je prije gotovo dvije godine otkriveno da je Peter Thiel, internetski poduzetnik i jedan od osnivača platnog sustava PayPal, za desetak milijuna dolara kupio imanje uz jezero Wanaka na Novom Zelandu i to u zaštićenoj regiji.

Kako je za to potrebna posebna dozvola države, a posebno s obzirom na to da je Thiel bio strani državljanin, otvorila su se mnoga pitanja da bi se na kraju ispostavilo da je uspio dobiti novozelandsko državljanstvo još 2011. i to unatoč pravilu da podnositelj zahtjeva mora barem pet godina stanovati u državi.

Thielov slučaj otkrio je da je Novi Zeland, netipičan odabir za kupnju nekretnina velikih bogataša koji su ipak skloniji skupim stanovima i vilama koje nakon nekog vremena mogu preprodati po višoj cijeni, postao interesantna lokacija za bogataše koji strahuju od nadolazećih katastrofalnih promjena i koji se od posljedica promjena u današnjem društvu žele zaštititi bijegom na neku udaljenu lokaciju, za koju smatraju da će biti relativno sigurna.

Spomenuta pravila koja reguliraju prodaju nekretnina strancima možda bi mogla malo usporiti trend, no činjenica da mnogo država svijeta omogućuje bogatim investitorima brz put do državljanstva, a Thiel je upravo odličan primjer kako to funkcionira, znači da će mnogima od njih vrata i dalje biti ako već ne otvorena, onda barem odškrinuta.

O spomenutom trendu nedavno je pisao i Douglas Rushkoff, američki teoretičar medija i predavač. Rushkoff je autor desetak knjiga koje se bave tehnologijom, kulturom i medijima. Školovao se na Sveučilištu Princeton, Institutu za umjetnost u Kaliforniji, doktorirao na Sveučilištu u Utrechtu, a danas radi kao profesor medijske teorije i digitalne ekonomije na Gradskom sveučilištu u New Yorku.

Rushkoff je popularan govornik kojeg angažiraju sveučilišta, kompanije i razne druge institucije, sudjeluje na brojnim konferencijama, okruglim stolovima i sličnim skupovima, a poznati Institut tehnologije u Massachussettsu (MIT, Massachussetts Institute of Technology) prije nekoliko godina prozvao ga je jednim od deset najutjecajnijih mislilaca u svijetu.

U članku objavljenim na stranicama medium.com i naslovljenim 'Opstanak najbogatijih' Rushkoff opisuje svoj prošlogodišnji susret s nekolicinom bogataša. Za impresivan honorar koji mu je ponuđen očekivao je da će se naći pred auditorijem od stotinjak investicijskih bankara kojima je trebao govoriti o budućnosti tehnologije. Umjesto toga, njegova publika bila su samo petorica financijaša, a predavanje koje je trebalo biti o budućnosti tehnologije ubrzo se pretvorilo u raspravu o tome što je potrebno poduzeti kako bi preživjeli nadolazeću katastrofu. Sam događaj je nedefiniran i mogao bi biti bilo što od klimatske kataklizme, preko društvene revolucije, do nuklearnog rata, no bogataše su interesirali odgovori na pitanja poput je li sigurnija Aljaska ili Novi Zeland te kako zadržati autoritet nad vlastitim osobljem nakon katastrofe.

Rushkoff je članak posvetio promišljanju o tome kako je suvremeno digitalno doba, bez obzira na to kakvi su mu bili izvorni postulati, rezultiralo poznatim scenarijem u kojem na vrh (društva ili ekonomije) isplivaju najbogatiji pojedinci poput osnivača Facebooka Marka Zuckerberga, tehnološkog inovatora i šefa automobilske kompanije Tesla Elona Muska, osnivača i vlasnika najvećeg internetskog trgovca Amazon.com Jeffa Bezosa ili ranije spomenutog Petera Thiela. Uz tehnološke multimilijardere dolaze i financijski moguli, a zajedničko im je to što im je svima na prvom mjestu vlastiti opstanak te manjak osjećaja odgovornosti za to kako njihove odluke utječu na šire društvo i okoliš, čije promjene upravo uzrokuju njihovu zabrinutost za preživljavanjem.

Angažman nekolicine njih, poput Jeffa Bezosa, Elona Muska ili Britanca Richarda Bransona, koji su osnovali kompanije što se bave svemirskom tehnologijom, mogao bi ukazati na to da neki od njih čak i boravak u svemiru vide kao moguću alternativu kataklizmi na Zemlji. U svakom slučaju se ne može pobjeći od dojma da svemirski turizam, koji su nekad uz cijenu od nekoliko desetaka milijuna dolara za tjedan dana boravka izvan Zemljine atmosfere prakticirali bogati poduzetnici i poduzetnice poput Dennisa Tita, Marka Shuttlewortha, Chalresa Simonyija ili Anousheh Ansari, danas ima i dodatnu dimenziju koja bi trebala ispitivati mogućnost neistraživačkog i neznanstvenog duljeg boravka u svemiru.

Rushkoff u svojem članku kaže da je petorici financijaša pokušao ukazati na to da bi se suvremena tehnologija trebala početi koristiti za javne interese, a ne za privatno bogaćenje, no da su oni ipak više bili usmjereni na načine preživljavanja.

'Uz sve svoje bogatstvo i moć, nisu vjerovali da mogu utjecati na budućnost', piše Rushkoff i dodaje da su oni jednostavno usredotočeni na to da bogatstvo i tehnologiju iskoriste na način da sebe izoliraju od mogućih posljedica najcrnjih scenarija.