Kad se govori o plinu ili o električnoj energiji, uvijek se potegne pitanje državne politike cijena. Jesu li cijene preniske i koliko je to opterećenje za energetski sektor?

Ako iz energetike izuzmete realnu ekonomiju, onda vam uzalud sve drugo. I najbolje strategije i planovi tad padaju u vodu. U bivšim socijalističkim zemljama gdje se energetika tretirala kao socijalna kategorija nastala je pustoš. Dobili su prljavu, slabo održavanu i nedovoljno investiranu energetiku, od koje nitko u konačnici nije imao koristi. U Hrvatskoj su već nekoliko godina nerazumno zamrznute cijene, što se odrazilo na sektor plina, električne energije i toplinarstva. Zaustavljen je investicijski ciklus, što je pogoršalo rizik sigurnosti opskrbe.

Znači, plin i struja moraju poskupjeti, za koliko i u kojem vremenskom razdoblju?

Sve ovisi o brzini razvoja socijalnog modela kako bi se pomoglo onom dijelu stanovništva koji ima problema. Prema procjeni Instituta, to je 10 posto građana. Energija je danas civilizacijska kategorija. Nužno je razviti solidarni sustav, da svaki građanin može uživati u minimalnim potrebama za energijom. Neodrživa je današnja situacija - da za dnevnu potrošnju električne energije platite koliko i za jedne dnevne novine.

Spomenuli ste pogoršanje rizika opskrbe. Iz zime u zimu imamo nestašicu plina, kako to riješiti?

Nužno je riješiti pitanje novog dobavnog pravca. Kontinuirano ističem da se domaći plinski sustav mora povezati sa svim susjednim državama. Zatim, potrebno nam je strateško skladište plina koje bi moglo servisirati tromjesečnu potrošnju. To će, naravno, povisiti cijenu plina, ali smanjilo bi rizik od nestašice. Što se tiče uključenja u regionalne tokove energije, poput, kad je riječ o plinu, plinovoda Južni tok i Nabucco, Hrvatska mora biti aktivna u svim projektima.

Kako nisam uključen u tu priču, jedino što mogu zaključiti jest da se hrvatski dio sporo odvija. LNG terminal nam je nužno potreban, radi količine i radi povećanja sigurnosti opskrbe plinom. Bilo je rasprava treba li se graditi na Krku ili u Pločama. Osobno bih bio najsretniji kad bi se izgradila oba terminala, da mogu jedan drugome konkurirati. Kad je riječ o lokaciji na Krku, radi se o odličnoj poziciji. Kako je ovo područje deficitarno plinom, taj projekt se može samo vremenski prolongirati, mislim da neće doći do odustajanja stranih investitora.

Država je izdvajanje plinskog biznisa iz Ine proglasila strateškim pitanjem. Slažete li se s time?

Za tvrtku koja u svom osnovnom biznisu ima proizvodnju nafte i plina nije za očekivati da se neće baviti i prodajom plina i nafte. To je prije svega posljedica stjecaja okolnosti. Niska cijena plina proizvela je niz indirektnih šteta. Nije bilo razvoja sustava, nitko se tim poslom zbog neisplativosti ne želi baviti. Kad se to promijeni, u Hrvatskoj će se pojaviti tvrtke koje će prodavati plin jer im to zakoni EU omogućuju. Realnost je da se i Ina ponovo uključi u taj biznis.

Kakva je situacija s opskrbom električnom energijom? Treba li nam nova nuklearna elektrana i gdje bi se ona gradila?

Hrvatska uvozi oko 30 posto svojih ukupnih potreba. Ali svi su u susjedstvu deficitarni s električnom energijom. Ključni okvir za daljnji razvoj energetike, kako u svijetu, tako i za Hrvatsku, donijet će UN-ova konferencija u Kopenhagenu. Održat će se sljedeći mjesec i moguće je da će se ići u radikalno smanjenje ispuštanja CO2. Ključno pitanje je hoće li se moći zadovoljiti takvi zahtjevi bez gradnje novih nuklearnih elektrana. Velik broj stručnjaka smatra da će to biti vrlo teško. Hrvatska nema financijske snage da sama gradi nuklearku. Mislim da bi najsretnije rješenje bilo da Slovenija i Hrvatska izgrade novi blok u Krškome, sva je infrastruktura ondje.

To je pitanje na koje nije moguće odgovoriti s da ili ne. HEP je podijeljen na četiri djelatnosti: proizvodnju, prijenos, distribuciju i prodaju. Prijenos i distribucija su regulirane djelatnosti, što znači da nije bitno tko je vlasnik jer će uvijek imati jednaku funkciju i svi koji u tome sudjeluju moraju pružati određene usluge. Proizvodnja i prodaja električne energije su tržišne djelatnosti i njima se bave i privatne i državne tvrtke, a često je i mješovito vlasništvo.

Znači li to da prijenos i distribuciju treba privatizirati, a proizvodnju i prodaju ne?

U direktivama EU, kojih će se morati držati i Hrvatska, traži se odvajanje prijenosa od ostatka kompanije. Nedavno je njemački E.ON prodao cjelokupnu prijenosnu mrežu za više od milijardu eura. Isto tako, najveći interes investitori su dosad u svim bivšim socijalističkim zemljama pokazali za posao distribucije.

Što se tiče proizvodnje, najvredniji dio su hidroelektrane koje iskorištavaju prirodnu rentu. Mislim da bi se one trebale dati u vlasništvo mirovinskom fondu i da se odatle crpe naknade za umirovljenike. Moguće je rješenje i da se ide u dokapitalizaciju proizvodnje i da se tako dođe do sredstava za izgradnju novih pogona.

Za privatizaciju segmenta prodaje odnosno HEP Opskrbe nema posebnog razloga jer ta djelatnost ne traži velika ulaganja.

Kako gledate na obnovljive izvore energije? Kad će oni postati konkurentni i isplativi?

Kad je riječ o zelenoj energiji, obično su rasprave koje se vode o toj temi ideološki obojene. Netko ih negira, dok ih drugi dižu u nebo. Jedino što može pomiriti suprotstavljene strane je tehnologija. U zadnjih deset godina tehnologija je drastično napredovala. Značajno je povećana efikasnost, realnost i povoljnije su cijene. Najveći napredak je napravljen kod vjetroelektrana, dok solarna energija zaostaje. Korištenje sunca je tri puta skuplje i tehnološki zaostaje za vjetrom deset godina.

Zbog troškova zaštite klime za sto posto skočit će cijena klasičnih izvora energije u narednom desetljeću. Obnovljivi izvori će tad biti konkurentni. Ali najveći problem je što još uvijek nije riješeno skladištenje energije. U proizvodnji energije iz obnovljivih izvora velike su oscilacije, što je za potrošače neprihvatljivo.