Svojoj tajnovitosti najviše je sam pridonio izbjegavajući bilo kakvo pojavljivanje u medijima. Na svjetlo dana izvukao ga je upravo njegov aktualni projekt, poslovno-trgovački kompleks Green Gold. Riječ je o investiciji vrijednoj, prema Perkoviću, čak 600 milijuna kuna u sklopu koje je i neboder od 17 katova u kojem će se smjestiti niže kategorizirani Hiltonov brend DoubleTree

Svečano potpisivanje ugovora s američkim hotelskim lancem bila je prilika da se Perković prvi put nađe na meti novinskih fotoreportera. Međutim za nešto više od toga ni ovaj put nije bio raspoložen. Na našu molbu za intervju načelno je pristao, ali tek u proljeće iduće godine. Tad će, kaže, biti otvoren zagrebački Hilton, što će značiti i kraj projekta Green Gold i tek onda, smatra, ima smisla da izlazi pred javnost.

Ono što se zaobilaznim putem može saznati o Perkoviću nije puno i možda stvara krivu sliku o njemu, ali ipak je dovoljno da se vidi da je riječ o intrigantnom čovjeku. Zasigurno po svom bogatstvu taj 48-godišnjak rođen u Đakovu ulazi u skupinu hrvatskih milijunaša.

Kad se gledaju poslovna izvješća njegovih pet najvećih tvrtki za 2010, ukupna imovina kojom su one lani raspolagale bila je oko 700 milijuna kuna. Kako najveći dio imovine otpada na zemljišta i objekte, ta cifra se mora uzeti s rezervom jer se barata knjigovodstvenim, a ne tržišnim cijenama. Osim toga, većinom je riječ o visoko zaduženim tvrtkama.

Koliko je Perkovićevo osobno bogatstvo, financijska izvješća nam ne mogu reći. Ipak, iz njih je vidljivo da ih on često financira vlastitim kapitalom ili za njih garantira. Tako je kredit Erste Factoringa odobrenog za njegovu građevinsku tvrtku Stridon inženjering bio osiguran stopostotnim depozitom vlasnika na iznos od 44 milijuna kuna. Iz toga je jasno da Perković novca ima u izobilju.

Kako je do njega došao? Njegova poduzetnička karijera poznata je samo u osnovnim crtama.

Nakon srednje škole otišao je u Australiju. Živio je u Canberri gdje je jaka hrvatska iseljenička zajednica koja u svojim rukama drži većinu građevinskog sektora. Perković je i sam bio građevinac, a je li već tamo imao svoju tvrtku, nije poznato.

U Hrvatsku se vratio nakon deset godina, 1991, sa ženom i dvoje djece. U dosadašnjim rijetkim napisima o njemu navodi se da je bio branitelj. Njegov ratni put izgleda nije bio dug, jer je već u travnju 1992. osnovao svoju prvu tvrtku, već spominjani Stridon inženjering.

Tijekom '90-ih Perković je radio na izgradnji i obnovi 300-tinjak ratom oštećenih obiteljskih kuća, zgrada te cesta. Od ulaska u novo tisućljeće kreće njegov veliki uzlet. Prvo na Radničkoj cesti otvara poslovni park VB centar koji je sad u vlasništvu njegove tvrtke P.B. inženjering osnovane 2001. godine. Park se prostire na nekih 13.000 metara kvadratnih i ima 10.000 kvadrata skladišnog, uredskog i trgovačkog prostora. Prije dvije godine 50 posto udjela u P.B. inženjeringu stekao je fond Quaestus Nekretnine

Nakon VB centra, Perković se pojavljuje kao glavni investitor i graditelj poslovnog centra Zavrtnica gdje je i danas većinski vlasnik.

Sredinom prošlog desetljeća ulazi u još veći projekt. Na zemljištu bivše tekstilne industrije NIK koju je upropastio Josip Gucić njegove tvrtke P.B. projekt i P.B. grad (osnovane 2003. i 2004. godine) izgradile su poslovnu zgradu za Privrednu banku Zagreb na Radničkoj cesti 42-48.

Predsjednik Uprave PBZ-a Božo Prka Perkovićev je veliki prijatelj, navodno ih veže kumstvo, a ta prisnost najbolje se očituje u tome što PBZ kreditira gotovo sve Perkovićeve projekte i što za njega nema zime dok je velik dio građevinskog sektora na koljenima.

Za dobro obavljen posao Perković je od PBZ-a dobio vlasništvo nad dijelom Chromosova tornja (u međuvremenu je to prodao), Namom na Vrbanima i još nekim poslovnim prostorima.

U 2008. sad već P.B. grupa izgradila je poslovno-stambeni kompleks na križanju Bunićeve i Radničkebruto površine 26.000 metara kvadratnih. Zanimljivo je da je tamo prije dvije godine stan od 500 kvadrata kupio Perkovićev prezimenjak Thompson, što ga je koštalo ni manje ni više nego 1,3 milijuna eura.

U realizaciju trenutno aktualnog projekta Green Gold P.B. tvrtke krenule su već 2006, s tim da se tad najavljivala gradnja srednjoškolskog centra namijenjenog za iznajmljivanje privatnim školama. U narednim godinama to je evoluiralo u još jedan, mnogo isplativiji trgovačko-poslovno-ugostiteljski centar.

Parcela od 14.000 četvornih metara na kojem se sad gradi Green Gold u vlasništvu je Perkovićevog P.B grada, s tim da 46 posto te tvrtke drži izvjesni Jandrija Pavić, direktor Katrana, tvrtke u vlasništvu Joze Ćurkovića, osmunjičenog za propast Salonita.

Dok je podizao svoje građevinsko carstvo, u zadnjih nešto više od deset godina, Branko Perković se u medijima spominjao samo sporadično. Zabilježeno je da je 2007. na aukciji slika za pomoć generalima u Haagu dao najviše novca, 300.000 kuna za skicu spomenika Franje Tuđmana, autora Ante Jurkovića.

Zatim je naveden kao vlasnik tri milijuna kuna vrijednog Ferrarija 612 Scaglietti kakav su tad u Hrvatskoj još imali samo nogometaš Goran Vlaović i bankar iz Osijeka Branko Ostović. Uz to, dovodilo ga se u vezu s bivšim ravnateljom porezne uprave Matom Perkovićem dok se ovaj borio za prevlast u Medici.