U Francuskoj nećete baš često tijekom adventa i Božića na javnim površinama vidjeti jaslice, a nema ih ni u školama, niti im je dozvoljeno organizirati božićne priredbe - jedina iznimka je grad na jugu Francuske i to zato što je svojevremeno bio pod njemačkom upravom
U sekularnoj Francuskoj, jednoj od zemalja koje su poznate po vrlo strogom razgraničenju između religije i države, jaslice na javnim površinama, kao simbol Božića pred kraj godine, nisu baš česta pojava. Naprotiv, zakonom iz 1905. godine Francuska je jasno odvojila religiju i državu, što, između ostalog, znači da se vjerski simboli ne smiju isticati u institucijama pod upravom ili financiranjem države. U školama tako nema raspela ni jaslica, nije im dozvoljeno organizirati vjerske igrokaze, a zabrana nošenja marama školarkama muslimanske vjeroispovijesti uvedena prije nekoliko godina također je posljedica tog zakona.
No na samom istoku Francuske, u gradu Strasbourgu i regiji oko njega, stvari su drukčije. U ovo doba po gradu se mogu vidjeti brojne jaslice, hrpa božićne simbolike, a strazburški božićni sajam, za koji se tvrdi da je prvi put održan 1570. godine, smatra se jednim od najstarijih u svijetu te grad nešto manji od Zagreba u ovo doba posjeti i do dva milijuna gostiju. Dapače, postoje i pretpostavke da je prva božićna jelka okićena baš ondje.
Kako to da u sekularnoj Francuskoj ipak postoji mjesto u kojem religije i država žive u relativnom skladu i zadovoljstvu? Izuzetak Strasbourga i nekoliko departmana na istoku Francuske od stroge podjele na crkvu i državu potječe još iz Napoleonovog konkordata iz 1801. Taj je konkordat u ostatku Francuske poništen spomenutim zakonom iz 1905., no kako su pokrajina Alsace i dijelovi susjedne pokrajine Lorraine u tom trenutku pripadali Njemačkoj (od 1870. pa do 1919.), u njima su na snazi zakoni koji su vrijedili i prije 1870.
vezane vijesti
Točnije, 1919., kad je nakon Prvog svjetskog rata pokrajina vraćena Francuskoj, stvoreno je lokalno zakonodavstvo koje funkcionira paralelno s nacionalnim, a kojim su uvažene odredbe francuskih zakona otprije 1870., kao i njemačkih donesenih u razdoblju do 1919. Dogovor je trebao biti privremen, no produljivao se u nekoliko navrata, da bi u posljednjem produljenju 1951. godine u potpunosti izostao konačni rok primjene.
Konkordatom su priznate četiri vjere: katolička, luteranska, reformistička kršćanska te judaizam. Njihove svećenike plaća država, a francuski predsjednik je osoba koja imenuje strazburškog nadbiskupa, što, paradoksalno, sekularnu Francusku čini izuzetkom u svijetu. U školama u Strasbourgu predaju se religijski predmeti, a u posljednje vrijeme razmatra se može li se u niz vjera koje priznaje lokalni zakon uključiti i islam, druga religija po broju vjernika u Francuskoj. Izgradnja džamije u gradu prije desetak godina dijelom se financirala iz gradskog proračuna.
Lokalni državni i vjerski dužnosnici, čije izjave prenose mediji, spremni su prikazati Strasbourg kao primjer koji dokazuje da su mogući suživot različitih vjera i njihova sprega s državnom upravom. U gradskim prostorima tako se u Strasbourgu organiziraju i obilježavanja vjerskih blagdana, a čak je i francuski ministar unutarnjih poslova Christophe Castaner, nakon sudjelovanja na iftaru (večernji obrok tijekom islamskog mjeseca ramazana) organiziranom u gradskoj vijećnici izjavio kako su takvi događaji 'inspiracija za cijelu Francusku'.
Ipak, gradski dužnosnik zadužen za odnose s religijama, čije riječi prenosi britanski tjednik The Economist, kaže da se ne treba zanositi te da postoje i stvarni problemi. Unatoč tome, dodaje da u Strasbourgu vjeruju u 'slavljenje razlika' među vjerama i da 'činjenica da razgovaramo međusobno znači da znamo razgovarati o religiji, što nam daje zajednički jezik'.
Strasbourg, danas najviše poznat kao sjedište Europskog parlamenta, Vijeća Europe i brojnih drugih europskih, pa čak i svjetskih institucija i organizacija, time izgleda samo potvrđuje staru izreku da kad čeljad nije bijesna, čak ni jaslice nisu tijesne.
