Sredina siječnja donijela je vrlo neugodnu vijest za britansku ekonomiju. Carillion, jedan od tamošnja dva najveća građevinska konglomerata, nije se uspio izvući iz problema i otišao je u prisilnu likvidaciju. U slučaju koji se još uvijek polako raspetljava i koji u bezbroj detalja podsjeća na situaciju koja se nepunih godinu dana prije odigrala u Hrvatskoj s Agrokorom ipak postoji bitna razlika – britanska vlast nije se puno nećkala oko sudbine Carilliona i pustila je tvrtku da propadne.

Za početak krenimo od brojki. U trenutku propasti Carillion je zapošljavao oko 20 tisuća ljudi u Velikoj Britaniji i još otprilike toliko u inozemstvu. Broj zaposlenih je dakle bio u rangu broja zaposlenih u koncernu Agrokor. Godišnji prihod britanske kompanije u 2016. iznosio je 5,2 milijardi funti, što je također u rangu s Agrokorovih 46 milijardi kuna iste godine.

U Carillionu su izravni dugovi vidljivi prilikom objave likvidacije premašivali 1,3 milijardi funti, a dosad je ta brojka narasla na nekih 1,5 milijardi. Mada su obaveze Agrokora u trenutku kad je Ivica Todorić potpisao zahtjev za imenovanjem izvanredne uprave bile barem dvostruko do trostruko više, za Agrokor je koban bio dio duga od oko milijardu eura koji Todorić nije uspijevao refinancirati.

Sličnosti se nastavljaju. I Carillionu i Agrokoru su matične djelatnosti bile industrije koje karakteriziraju relativno niske profitne marže. Za Britance to je bila građevina, za Agrokor i Todorića trgovina. U takvim uvjetima i blago povećanje troškova može tvrtku baciti u probleme.

Kolapsu obiju kompanija kumovao je trenutak koji se odigrao nekoliko mjeseci prije, kad je postalo izvjesno da su u ozbiljnim problemima. Za Agrokor taj je trenutak bilo snižavanje kreditnog rejtinga, dok je Carillion sredinom prošle godine u svojim redovnim financijskim izvještajima objavio kako vjerojatno neće uspjeti ostvariti prvotno planiranu dobit. Investitori su na tu vijest reagirali rasprodajom dionica britanske tvrtke čija je vrijednost u samo nekoliko dana potonula za više od 70 posto.

Baš kao i u Agrokoru, u kojem su se problemi gomilali godinama da bi u jednom trenutku isplivali na površinu, i Carillion se već dulje vrijeme nalazio u nezavidnoj situaciji. Kao građevinska kompanija koja je velik dio svojeg poslovanja dugovala ugovorima s državom, na profitabilnost mu je u posljednje vrijeme posebno utjecalo kašnjenje na tri velika projekta izgradnje bolnica u Liverpoolu i Birminghamu te ceste u Aberdeenu u sveukupnoj vrijednosti većoj od milijardu funti. Usto, tvrtka je imala problema s naplatom 200 milijuna funti vrijednih poslova obavljenih u Kataru.

Poput Todorića, koji je nezasitno širio Agrokor kupujući kompanije da bi na kraju zagrizao više nego što može pojesti, i Carillion je godinama bio poznat po kupovanju raznih kompanija. Zahvaljujući tome britanska se kompanija, uz građevinu, proširila na puno više djelatnosti, no i dalje je trećinu prihoda ostvarivala iz poslova ugovorenih s državom, ma bilo to održavanje vojnih baza za britansko ministarstvo obrane ili ugostiteljski poslovi poput posluživanja obroka u školama i drugim javnim institucijama. Posljednji podaci govore da se pod kapom matične kompanije Carillion Plc. nalazi više od 320 kompanija.

U svojem poslovanju Carillion je mnoge poslove, nakon što bi zaključio kakav ugovor s državom, prepuštao podizvođačima koji bi ih nerijetko prepuštali svojim podizvođačima. Procjenjuje se da će propast Carilliona zbog toga utjecati na čak tridesetak tisuća malih i srednjih tvrtki.

I u odnosima prema državi Agrokor i Carillion su imali sličnu poslovnu politiku. Agrokor je, recimo, godinama bio na meti javnosti zbog visokih iznosa subvencija koje mu je država isplaćivala temeljem njegove poljoprivredne djelatnosti. Carillion je pak uvelike iskorištavao program koji je britanska država uvela kako bi pomogla malim i srednjim poduzetnicima nakon krize krajem prošlog desetljeća.

Britanske banke su tada zbog strožih pravila srezale dozvoljene minuse malim i srednjim tvrtkama koje su se našle u problemima. Vlasti su stoga uvele poseban program koji im je trebao pomoći u poboljšanju novčanog toka, no zloupotrebljavajući nova pravila i situaciju u kojoj su se našli mali dobavljači Carillion je uspio produljiti rokove isplate svojim podizvođačima (Agrokor je godinama svoje dobavljače plaćao s kašnjenjem), a nakon propasti je, baš kao i u slučaju s Agrokorovim mjenicama, postalo jasno da za dugove bankama neće odgovarati Carillion, nego upravo njegovi dobavljači.

Sličnosti niti tu ne završavaju. Carillionovi dobavljači su cijelo vrijeme uporno vjerovali da će svoj novac na kraju dobiti jer je država čak i nakon što su problemi u britanskoj kompaniji postali očiti nastavila dodjeljivati joj nove ugovore. Agrokorovi dobavljači su, podsjetimo, također godinama podnosili loše uvjete uvjereni da će ipak jednog dana sve biti bolje.

Kao i kod Agrokora, situaciju su iskoristili novčani fondovi, s tom razlikom da su Knighthead i slični počeli kupovati obveznice Agrokora i prije nego što je nastupio kolaps, dok su se u slučaju Carilliona na ostatke ostataka spustili tek nakon objave likvidacijskog postupka. S nadom da će u likvidacijsku masu ipak stići nešto novca, fondovi su obveze Carilliona otkupljivali za dva do pet posto nominalne vrijednosti.

Opet, kao i kod Agrokora čiji je vlasnik Ivica Todorić opremao i održavao luksuzan životni stil u trenucima kad je kompanija već grcala u problemima, Carillion je, i kad je već voda polako dolazila do grla, nastavio isplaćivati dividende dioničarima i bonuse direktorima.

Richard Adam, financijski direktor Carilliona, krajem 2016. otišao je u mirovinu uz plaću i bonuse od 1,1 milijun funti za tu godinu, a glavni izvršni direktor Richard Howson, koji je odstupio s dužnosti sredinom 2017., kad je postalo izvjesno u kakvim se problemima nalazi Carillion, također je u prethodnoj godini dobio izdašnu kompenzaciju od 1,5 milijuna funti.

Niti tu nije kraj sličnostima. Baš kao i u Hrvatskoj, čelnici Carilliona su prije propasti bili u kontaktu s vlastima pokušavajući pregovarati o državnoj pomoći kako bi se spriječio kolaps. Todorić je, podsjetimo, na sastanku s domaćim vlastodršcima bio napomenuo kako bi mu dobro došla pomoć od barem stotinu milijuna eura kako bi kupio malo vremena za restrukturiranje kompanije. Šefovi Carilliona su krajem 2017. i službeno britansku vladu zamolili za kratkoročnu financijsku injekciju i odgodu u naplati poreznih obaveza kako bi uspjeli restrukturirati kompaniju, no tamošnja ih je vlada, baš kao i hrvatska Todorića, odbila.

Na kraju, uza sve sličnosti u ova dva slučaja, ipak je došlo do kolapsa i bitne razlike u potezima dviju vlada. U Britaniji vlada premijerke Therese May odlučila je pustiti Carillion da propadne, čak i usprkos tome što ta tvrtka ima više od 400 raznih ugovora s državom, a dovođenje u pitanje nekog od njih svakako bi moglo utjecati na podršku birača.

S druge strane, premijer Andrej Plenković je s ministricom gospodarstva Martinom Dalić odlučio podršku svojih birača tražiti u spašavanju Todorićeva carstva, zbog čega je čak donesen i poseban zakon. Jasno, neki će reći da 40 tisuća radnih mjesta ne znači isto u Hrvatskoj i u puno većoj Ujedinjenoj Kraljevini te da su domaći vlastodršci zbog toga imali osjećaj da moraju spašavati Agrokor na sve moguće načine.

No to se nikako ne podudara s činjenicom da bi vlast trebala podržavati zdravu konkurenciju na tržištu, biti samo promatrač koji određuje pravila i paziti da se ona poštuju, umjesto da ide na ruku pojedinim kompanijama u tolikoj mjeri da zbog njih mijenja i potkopava pravni okvir. Zahvaljujući pravnoj nesigurnosti koja tako nastaje ne može se pobjeći od dojma da će Ivica Todorić, koji u Londonu ima priliku iz prvih redova vidjeti kako se stvari rješavaju u uređenijim državama, čak i nakon svega uživati u pogledu na zlatne poluge umjesto na čelične rešetke.