U Hrvatskoj vrijednost ugovora o javnoj nabavi na godišnjoj razini kreće na razini od oko trećine državnog proračuna (44,8 milijardi kuna u 2016. godini), te obuhvaća oko 15 000 ugovora. Dodatno, Hrvatskoj su ulaskom u EU na raspolaganju dodatna značajna financijska sredstva iz fondova EU, što rezultirala s dodatnih oko 4 milijarde kuna i 800 ugovora javne nabave godišnje.

Zbog čega javnu nabavu ističete kao jedna od generator razvoja?

Tvrdnja zapravo dolazi od Europske komisije kao najvišeg tijela na razini EU u području javne nabave. Javna nabava čini ugrubo 12 posto - 15 posto BDP-a država članica EU i Komisija na javnu nabavu gleda kao instrument povećanja održivog rasta te podrške stvaranju novih radnih mjesta. Javna nabava u svom određenom dijelu de facto pruža podršku malim i srednjim poduzetnicima te pogotovo novoosnovanim ili inovativnim poduzećima koja svoje napredne poslovne ideje pretaču u uspješna trgovačka društva te zauzvrat stvaraju i otvaraju nova radna mjesta i potiču društvenu odgovornost. Proces je uvijek dvostran.

Tvrdite kako bi se na uštedama na postupcima javne nabave oslobodilo preko 4 milijarde kuna. O kakvim je točno uštedama riječ?

Vrijednost potpisanih ugovora o javnoj nabavi u Republici Hrvatskoj na godišnjoj razini kreće se na razini od približno jedne trećine godišnjeg državnog proračuna, odnosno oko 45 milijardi kuna u 2016. godini. Prema tome – treba naglasiti da i mala unapređenja u sustavu javne nabave mogu imati vrlo značajne učinke, odnosno recimo da bi uštede od samo 10 posto vrijednosti javne nabave oslobodile preko 4 milijarde kuna godišnje za potencijalno nove razvojne projekte. Te uštede mogle bi se ostvariti kvalitetnijim planiranjem javne nabave i kvalitetnijim tehničkim zahtjevima. Ne zaboravimo da je to iznos koji otprilike odgovara vrijednosti deficita državnog proračuna Hrvatske za 2018. godinu.

Što nam donosi e-račun koji postaje obvezan u postupcima javne nabave od prosinca ove godine?

Usklađivanje s Direktivom o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi mora biti izvršeno do studenog 2018. godine. Europska komisija propisala je ujednačen sadržaj elektroničkih računa i naručitelji će biti obavezni primati i obrađivati tako zaprimljene račune. Takav sustav će generirati značajne operativne uštede i za naručitelje i za poduzeća i smanjiti prepreke prekograničnoj trgovini unutar EU. Komisija ističe kako bi e-računi trebali biti jednostavni za korištenje i lako razumljivi, uzevši u obzir da osobito mala i srednja poduzeća imaju na raspolaganju ograničen broj djelatnika i financijskih sredstava.

Naglasak stavljate na boljem korištenju kriterija kvalitete. Molio bih vas primjer nekog projekta gdje je to propušteno napraviti, a donijelo bi značajne efekte?

Kriteriji kvalitete mogu se kvalitetno koristiti u većem dijelu nabava. Ključno je razmišljati cjelovito u pripremi postupka nabave – zadana tehnička specifikacija, a onda i dodatni kriteriji kvalitete, moraju naručiteljima dati veću vrijednost. To je moguće koristiti u održavanju opreme (troškovi životnog ciklusa proizvoda, duljih jamstava, servisa itd.), u ugradnji kvalitetnijih materijala ili korištenju naprednih tehnologija (veća učinkovitost materijala, veća izdržljivost, manja potrošnja energije, korištenje energije iz obnovljivih izvora itd.), pa zatim, ono što je za Hrvatsku važno, nabavi kvalitetnijih prehrambenih proizvoda (korištenje standarda kvalitete, održiva proizvodnja, veće nutritivne vrijednosti, kupnja sezonskih proizvoda i dr.) – ovo je samo početak. Primjera je mnogo više.

Gdje najviše 'curi' novac u postupcima javne nabave? Na koje se sve načine vara na natječajima?

Što se tiče postupanja u skladu sa zakonom propisanim pravilima, tu se čini da je situacija najpovoljnija. Rad Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) tu je od velike važnosti i ne treba smetnuti s uma da Hrvatska ima jedan od najtransparentnijih sustava javne nabave u EU, te za poduzeća (ponuditelje) izuzetno poticajan i novčano dostupan okvir za žalbe, odnosno zaštitu njihovih prava.

Sa stručne strane, u samim postupcima problem može biti u nedovoljno kvalitetnim tehničkim specifikacijama, zbog čega se dešavaju nabave niže razine kvalitete ili lošije vrijednosti za novac.

Međutim, problemi nastaju izvan dosega Zakona o javnoj nabavi. Naime, naručitelji su slobodni odrediti koje će nabave provoditi tijekom godine te propisati tehničke specifikacije sukladno vlastitim potrebama. Ukoliko se nabavljaju robe, radovi ili usluge koji realno nisu potrebni ili čija je kvaliteta realno preko one koja je naručiteljima potrebna, to zasigurno stvara neopravdane izdatke javnih sredstava.

Konačno, veći dio država članica Europske unije, među kojima je i Hrvatska, ima problem u tome što dosta velik broj postupaka javne nabave završava sa samo jednom zaprimljenom ponudom. Za to zasigurno postoje objektivni razlozi, ali je nužno suočiti se i s onima koji to potencijalno nisu.

Navodite kako se godišnje potpiše oko 15.000 ugovora koji podliježu Zakonu o javnoj nabavi i preko 40.000 ugovora bagatelne nabave. Koliko njih završi na kontroli i je li ona dovoljna?

Svaka država mora balansirati između obaveznih kontrola i prihvatljive razine rizika od štete. Statistički, podaci nisu loši.

Iako kontrola de facto ne postoji za ugovore bagatelne nabave, treba reći da na njih vrijednosno otpada oko 20 posto - 25 posto javne nabave.

Preostalih 75 posto - 80 posto ugovora su transparentni i svako poduzeće može podnijeti žalbu na bilo koji postupak ukoliko smatra da su povrijeđena njegova prava. U proteklih nekoliko godina broj žalbi godišnje se ustalio na nešto preko 1000, a broj usvojenih žalbi kreće se oko 40 posto tog broja.