Ključni problem odnosa Vlade i MOL-a, kakve je dogovorio Damir Polančec, je u tome što RH treba preuzeti trgovački dio plinskog biznisa i cjelokupne gubitke koje ima Ina zbog razlike u cijeni uvoznog i domaćeg plina. Dobro upućeni tvrde da je to između 2,5 i 3 milijarde kuna godišnje

Trenutačno je još nejasno kakve bi argumente u pregovorima s MOL-om mogla imati Vlada za realiziranje ugovora prema kojem do 1. prosinca treba preuzeti plinski biznis. Navodno je u opciji i prodaja trgovinskog dijela plinskog biznisa nekoj trećoj tvrtki, ali bi to moglo značiti i brže poskupljenje plina za hrvatske potrošače.

Sve to potvrđuje stare teze Večernjeg lista da je u osnovi cijelog prijepora o privatizaciji Ine upravo plinski ugovor koji je definirao preuzimanje skladišnog i trgovačkog dijela plinskog biznisa, a ne prava dioničara. Ona su više-manje u skladu s uobičajenim svjetskim standardima. Zanimljivo je da je u objavljenom glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, s kojeg je Vlada tek prekjučer skinula oznaku tajnosti, dogovoreno da će Inine rafinerije (koje su također potrošači plina) od društva koje se bude bavilo trgovinom plinom dobivati taj energent po cijeni domaćeg plina (!).

Iako Ina krije pravu cijenu domaćeg plina (barem nitko nikad nije čuo kolika je ona točno), u ugovoru se eksplicite spominje domaća cijena plina te se navodi da će Inine rafinerije uz tu cijenu plaćati uobičajene naknade, poput naknade za transport.

U dodatku 2 ugovora, koji govori o dugoročnoj opskrbi plinom, točno se definira kako će se određivati domaća cijena plina u odnosu na tržišnu cijenu, uz smanjivanje dogovorenog diskonta od 99 posto u prošloj godini do 0 posto 2014. godine. Upravo u tom dijelu dodatka zabijeljena je, tj. zamračena zbog povjerljivosti, formula iz koje bi bio potpuno vidljiv način obračuna cijene plina. Ovako imamo javne formule za obračun cijene naftnih derivata i tajne za obračun cijene plina. Štiti se, navodno, interes trećih. Navodno Gazproma.