Sveučilišni profesor koji je ujedno poduzetnik za Hrvatsku je nesvakidašnja kombinacija. Lauc je redoviti profesor Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu te počasni profesor na Kings Collegeu u Londonu i Sveučilištu u Edinburghu. Istovremeno, već više od deset godina uspješno pliva poduzetničkim vodama.

Tvrtku Genos, kao jedan od prvih hrvatskih akademskih start-upova, osnovao je 2007. godine. Osnovna djelatnost na početku joj je bila analiza DNA te analiza glikana. Prije četiri godine pokrenuo je Genos DNA laboratorij, tvrtku koja se fokusirala samo na razvoj i prodaju genetskih testova (test utvrđivanja očinstva, DNA test intolerancije na laktozu, utvrđivanje poremećaja kromosoma i dr.). Većinski udio u toj kompaniji 2015. prodao je tvrtki MediaLab.

Lauc je danas u potpunosti posvećen istraživanju glikana koji, naglašava, imaju velik dijagnostički potencijal. Kakve sve proizvode razvija i kad će oni ugledati svjetlo dana, otkrio nam je u razgovoru koji smo vodili u utorak u zagrebačkom Biocentru, u kojem se nalaze laboratoriji Genosa.

Većina ljudi čula je za DNA ili proteine, ali glikani su nepoznati široj javnosti. Zbog čega su oni važni?

Postoje četiri temeljna tipa molekula: DNA, proteini, lipidi i glikani. Sve su one jednako važne, ali samo se za prve dvije ulaže velik novac u istraživanja. Više nije vijest kad se otkrije da je neki gen odgovoran za neku funkciju ili bolest. Ali isto tako, ako promijenite samo jedan ključan glikan, razboljet ćete se. U analizu gena kroz svjetski projekt humanog genoma, koji su prije 30 godina pokrenuli Amerikanci, uloženo je više od tri milijarde dolara. Sličan projekt tek sad planiramo pokrenuti za glikane. Zbog toga oni imaju izuzetno velik potencijal.

Što konkretno glikani rade u našim stanicama?

Gotovo sve funkcije u našem tijelu provode proteini. Na njih možemo gledati kao na male molekularne robote koji razgrađuju hranu, proizvode energiju, pokreću naše mišiće i šalju signale po mozgu. Glikani su integralan dio svih proteina jer moduliraju aktivnost proteina i omogućavaju njihovu finu regulaciju. Razlike među ljudima najveće su upravo u glikanima. Koristeći ih kao biomarkere, pokušavamo utvrditi rizik bolesti, tijek starenja i brojne druge stvari. Na tom području radim više od 25 godina i Genos je danas vodeći u svijetu u analizi glikana.

Nakon više od dva desetljeća bavljenja glikanima na korak ste do lansiranja prvog komercijalnog proizvoda, testa za određivanje biološke dobi GlycanAge. Zašto prvo izlazite s tim u Londonu, a ne u Hrvatskoj?

Gledano prema prihodima, još uvijek smo mala tvrtka i morali smo pažljivo ciljati tržište na kojem ćemo izaći. U Londonu ima mnogo imućnih ljudi, a i mnogi dolaze na liječenje u taj grad. GlycanAge ćemo lansirati kao ekskluzivan test s cijenom oko 600 funti (op.a. 5500 kuna), a projekt vodi naša tvrtka Genos glycoscience.

GlycanAge nije jeftin. Zbog čega tako visoka cijena? Je li to još jedan od proizvoda koje će moći koristiti samo bogati? Mnogi prognoziraju da će jaz između bogatih i manje imućnih kad je riječ o zdravstvenoj zaštiti samo rasti.

Taj jaz će se sigurno dogoditi, ali ne zbog našeg proizvoda, već općenitog sustava medicine. Već danas za velik novac možete kupiti čuda. Teoretski možete napraviti klona i uzeti mu bubrege, jetru, što god vam treba… Nije etički, ali je izvedivo. Kod svakog proizvoda cijena je definirana volumenom. Uzmimo za primjer automobil, za samo 70.000 kuna možete kupiti svašta. Da ga idete raditi rukama, koštao bi 100 puta više. Ako GlycanAge postane test koji će koristiti velik broj ljudi, cijena će mu pasti. On je sada skup jer je praktički riječ o manufakturi.

Je li GlycanAge prvi takav test u svijetu?

Postoji slična analiza metilacije DNA kojom se može odrediti biološka dob, ali ona nije komercijalni proizvod. Ovo će biti prvi komercijalni proizvod utemeljen na znanosti. Imate puno hokus-pokusa, poput onoga kad dođete u teretanu i onda vam aparatom izmjere masti na rukama i utvrde vaše tjelesno stanje. Ali to nije utemeljeno na znanosti. Istražujući glikane, shvatili smo kako se oni s vremenom mijenjaju. Na osnovi njih možemo pratiti proces starenja organizma kao posljedicu životnog stila. Vaša kalendarska i biološka dob se ne poklapaju. Naprimjer, čovjek koji ima 30 godina, a izložen je teškom fizičkom radu i drugim lošim uvjetima, ne izgleda kao njegov vršnjak koji ima ugodniji život. Glikani vide tu razliku.

Kolika je vaša biološka dob?

Moja je biološka dob veća od 70 godina, a kalendarski imam 47. Sad tražim zašto je to tako. Je li to stres, nekoliko kilograma viška ili nešto drugo... Kad identificiram što je to loše, tad ću to mijenjati. Time ću izbjeći kasnije probleme. Znači, GlycanAge je wake up call (op.a. poziv na buđenje). On upozori da imate problem prije nego što počnu simptomi neke bolesti. Koji je to točno problem, ustanovit ćete pomoću vašeg liječnika, a Genos nije ovlašten davati medicinska tumačenja.

Za vas bi još veća priča mogla biti test za utvrđivanje rizika od dijabetesa. U kojoj ste fazi s tim proizvodom?

Završili smo istraživanja, ali nas još čeka dug i skup put kako bismo doveli na tržište taj biomarker. Kako bismo mu mogli dati medicinsku potvrdu, moramo dobiti dozvolu regulatornih agencija. Da dovedete jedan biomarker na tržište, treba vam od 10 do 15 milijuna eura, možda i više. Od prodaje u Hrvatskoj ne bismo nikad dobili 10 milijuna eura i zato prvo krećemo u Kini. Taj dijagnostički test nazvali smo DiabRisk i pred potpisivanjem smo ugovora s velikom kineskom korporacijom. Ne mogu vam još otkriti njezino ime. Ideja je da s tom kompanijom i elitnom bolnicom u Pekingu krenemo uvoditi DiabRisk na tržište.

Može li se vaša situacija usporediti sa slučajem Plive i azitromicina iz sredine 80-ih godina? Tada ni Pliva nije mogla samostalno gurnuti svoj novi antibiotik na tržište.

Da. Pliva je tad odlučila prodati prava na azitromicin američkom Pfizeru. I mi smo sad u toj situaciji u kojoj moramo odlučiti hoćemo li sami izvoditi DiabRisk na tržište, za što nam treba više od 10 milijuna eura, ili ćemo ga nekome prodati. Nisam sklon opciji prodaje jer je Pliva određeni broj godina živjela od rojaliteta na azitromicin, ali kad je istekao patent, prihodi od toga pali su na nulu. Želim da Genos od DiabRiska ima kontinuiran izvor prihoda i zato smo se okrenuli kineskom partneru. On je dovoljno utjecajan da relativno brzo možemo doći do registracije i krenuti s prodajom. Test je takav da se morate testirati svakih nekoliko godina jer se temelji na ideji predviđanja rizika od dijabetesa. Rizik se s godinama mijenja, a Kinezi imaju redovne preglede svojih zaposlenika. Nadam se da ćemo za nekoliko godina ući u segment menadžerskih pregleda, a zatim da ćemo obuhvatiti sve. Ako testiramo sve zaposlene Kineze - da nam plate samo lipu po testu, nama će biti dovoljno.

Što vam je dosad bio glavni izvor prihoda?

Većina naših prihoda dolazi od ugovorenih istraživanja glikana, bilo da nas netko plati da napravimo samostalnu analizu, bilo da zajedno sudjelujemo u nekom istraživačkom projektu. Lani je 90 poslova dolazilo iz inozemstva, a sad smo se uključili u neke strukturne projekte u Hrvatskoj.

Zašto ste prije tri godine prodali većinski udio u tvrtki Genos DNA laboratorij? Sudjelujete li i dalje u njezinom upravljanju?

Osobno se najviše volim baviti istraživanjem. Prvenstveno sam molekularni biolog, a ne biznismen. Naučio sam kako se vodi tvrtka, ali ne volim bilance, niti poslovne planove, najmanje prodaju. DNA laboratorij sam odvojio u zasebnu tvrtku jer su to već bili razvijeni proizvodi. Većinski udio sam zatim prodao i sad sam manjinski dioničar. U menadžment tvrtke nisam uključen. Prepustio sam je ljudima koji znaju kako se to radi i oni sad komercijaliziraju naša znanja.

Planirate li onda u budućnosti prodati i tvrtku Genos glycoscience, koja vodi projekt GlycanAge?

Moguće je. Planiram da Genos glycoscience preuzme i komercijalnu fazu DiabRiska. Ideja je da središnja kompanija Genos, koju vodim, i dalje bude istraživački institut. Konkretne proizvode zatim prenosim u firme koje će se baviti prodajom. Vidjet ćemo hoćemo li prodati Genos glycoscience, tražiti neku investiciju ili nešto treće. Sigurno ću smanjivati svoj udio u vlasništvu. Govorimo o svjetskim proizvodima - da mi ostane 10 ili 15 posto firme, bit će dovoljno. Sve što se zaradi ulagat će se u nova istraživanja.

Kažete da ste globalni lider u analizi glikana. Genos je 2013. znanstveni časopis The Scientist proglasio najboljim mjestom za rad istraživača u svijetu. Kako to da ste još uvijek u Hrvatskoj? Jeste li imali ponuda za preseljenje tvrtke?

Nikad nije došlo do nečeg konkretnog jer kad bi se otvorila ta tema, odmah bih je u korijenu sasjekao riječima kako to ne želim. Uopće o tome ne razmišljam. Naravno da bi nam bilo neusporedivo lakše da se preselimo već u Beč. Drugačije bi nas gledali. Ali to više ne moramo napraviti jer smo dovoljno jaki. Iako smo u Hrvatskoj, priznaju nas kao vodeće u svijetu više-manje svi. Bio sam i predsjednik svjetske udruge za glikokonjugate. Lansiranje globalnog projekta humanog glikana dogodit će se u Hrvatskoj te želim pokazati da se nešto svjetsko može napraviti i kod nas.

Imate li problema s pronalaženjem stručnih radnika?

Ne. To je čak najveća prednost Hrvatske jer nema puno biotehnoloških tvrtki. Naprimjer, u američkom Bostonu se za studente morate otimati s 50 ostalih tvrtki. Mi smo ovdje prvi i nema studenta farmacije ili biomedicine koji nije čuo za nas. Imamo 30-ak istraživača i svi su vrhunski.

Kolika je prosječna plaća?

Smatramo se svjetskom tvrtkom i trudimo se ljude što bolje platiti. Pojedini naši zaposlenici imaju i više od 15.000 kuna neto plaću. Svi djelatnici su u načelu bolje plaćeni nego što bi bili u nekoj drugoj biotehnološkoj tvrtki u Hrvatskoj za isti posao.

U domaćoj akademskoj zajednici nisu česti sveučilišni profesori koji su ujedno poduzetnici. Ima li jala prema vama?

Na početku sam imao puno problema zbog jalnih kolega, ali to je iza mene. Dovoljno sam se odvojio od njih da se više ne uspoređuju sa mnom. U svijetu je česta pojava to da sveučilišni profesor bude i poduzetnik. Posebno ako se radi o vrhunskim sveučilištima. Naša sveučilišta nisu ozbiljna sveučilišta.

Što mislite pod tim 'ozbiljna sveučilišta'?

Govorim o ozbiljnim istraživačkim fakultetima koji se bave unapređenjem gospodarstva i treniranjem visokokvalitetnih osoba. Gledajte, ni većina američkih sveučilišta nije na vrhunskoj razini. Imate samo 10 do 20 sveučilišta koja ulaze u tu kategoriju. U SAD-u imate velik broj državnih sveučilišta koja postoje da obrazuju ljude i zarade nešto novca. To su loši fakulteti, u čijem su rangu i naša sveučilišta. U Hrvatskoj se nitko ne trudi imati nešto elitno. Da bi sveučilišni profesor postao poduzetnik, mora svojim istraživanjima napraviti nešto što je prvo i jedino u svijetu. Većina mojih kolega u svijetu ima tvrtke i pokušavaju svoje znanje prenijeti u gospodarstvo. Ozbiljna sveučilišta to potiču jer znaju da će im se to isplatiti. Ako su privatna, traže udio u vlasništvu, ako su javna - kažu 'to je naša misija'. Misija je poboljšati opću situaciju u društvu.

Kako objašnjavate sumnjičavost koju Hrvati imaju prema poduzetnicima? Ako je netko uspješan, često ćete čuti komentare da je sigurno riječ o malverzaciji ili prodaji magle.

Objašnjavam to sindromom bečke provincije. Stotinama godina imali smo strane vladare. Vlast je uvijek bila negdje drugdje. Austrija je imala pametnu politiku da ljude, nakon završenog školovanja, šalje u provinciju. One koji bi se dokazali vukla je u Beč. Mi smo naučili da su oni bolji negdje drugdje. Smatramo kako su svi oko nas tu negdje, jednaki, a ako netko pokušava biti malo bolji, javlja se sumnjičavost. Misle da to ništa ne valja jer je naše.

U vašim javnim istupima često govorite kako u Hrvatskoj vladaju društvena i moralna kriza. Što pod tim mislite?

U ovoj zemlji imamo čudan psihološki problem. Non-stop se žalimo! Iako živimo u jednoj od najugodnijih klima na svijetu, opet se žalimo. Ili kukamo kako su polarne zime, a nisu, ili se žalimo na vrućinu, a normalno je ljeto. Stalno smo nezadovoljni. Tek kad odete u svijet vidite da i predobro živimo za to koliko radimo. U Americi je normalno da čovjek ima dva posla samo kako bi imao dovoljno novca za život. Kod nas je to nezamislivo. Jedini period kad je Hrvatska bila okrenuta budućnosti bio je 1992./1993. Tad smo znali da nećemo biti pobijeđeni u Domovinskom ratu. Sportaši su nizali uspjehe i svi su bili pozitivni. Otad samo tonemo. Nema logike da su jedna Irska, Finska ili Danska bogate zemlje, a da mi nismo. Ako se ne trznemo, Slavonija će se isprazniti, bogati stranci će obrađivati naša polja, a nešto ljudi će živjeti samo na obali.

Kako promijeniti ljude i to opće nezadovoljstvo?

Ljudi se grade i mijenjaju u osnovnoj školi. Zašto nam djeca uče toliko nepotrebnih stvari koja ne služe ničemu? Trpamo im u glave ono što za dvije minute mogu naći preko Googlea. Kako mogu biti motivirani za nešto? Srednja škola nam je isto takva, fakulteti također. Ako je obrazovni sustav takav da odmah ubija ljude u pojam, naravno da će svi otići. Nužna je radikalna promjena našeg obrazovnog sustava!