Ban od 2000. radi na Švicarskom federalnom tehnološkom institutu (ETH) u Zürichu. Riječ je o jednom od najboljih svjetskih sveučilišta koje se ponosi čak 21 nobelovcem, među kojima su i Lavoslava Ružičke i Vladimir Prelog.

Nakon diplome na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Ban je otišao u SAD gdje je doktorirao 1994. na Sveučilištu California u Riversideu. Zatim je pet godina bio na postdoktoratu kod Tomasa Steitza na Yaleu. Radeći za Steitza otkrio je strukturu velike podjedinice bakterijskog ribosoma što ga je lansiralo među znanstvenu elitu. Istraživanja je nastavio na ETH-u gdje 2007. postaje profesor strukturne molekularne biologije.

Nagradu 'Ernst Jung' koju dodjeljuje njemačka Zaklada za znanost i istraživanje, u vrijednosti od 300.000 eura i namijenjenu daljnjem znanstvenom radu, Ban je dobio za opis atomske strukture ribosoma u višim organizmima koji u stanicama proizvodi proteine. Nagrada će mu biti dodijeljena u svibnju, a podijelit će je s neuroznanstvenikom Tobiasom Moserom.

U središtu su svih vaših istraživanja ribosomi. Otkud fascinacija tim staničnim organelama?

Fascinacija ribosomima traje od srednje škole. Moj završni rad zvao se 'Jedan gen, jedan protein'. U njemu sam opisao ribosome i kako funkcioniraju. Ribosomi su stanične organele odgovorne za izražavanje genetičke informacije koja se prenosi putem molekule DNK tijekom nasljeđivanja. Da bi se ta informacija izrazila, prvo se prevede iz DNK u manju molekulu, RNK i zatim ribosomi, na osnovi te informacije, sintetiziraju proteine koji grade naše organe i čitavo tijelo. Ribosomi su jedna od najbazičnijih organela. Uključeni su u najfundamentalniji stanični proces i stoga su vjerojatno nastali kada je nastao i život na Zemlji.

Proučavajući ribosome proučavamo općenito život na Zemlji. Osim toga, kako se nalaze u samom središtu staničnih procesa, povezani su s puno toga drugog što se zbiva u stanici. I s onim što je normalno poput dijeljenja stanica, rasta organizma, razvoja embrija u višim organizmima, ali su uključeni i u razvoj raznih bolesti.

Zbog čega je proučavanje ribosoma važno kad je riječ o razvoju novih lijekova?

Jedan su od najočitijih primjera zbog čega je proučavanje ribosoma važno za razvoj boljih lijekova antibiotici. Od Drugog svjetskog rata kako je medicina razvila antibiotike, više od pola njih usmjereno je na sprečavanje sinteze proteina. Oni se doslovno vežu za ribosome u bakterijama i zaustavljaju njihov rast. Ljudski ribosomi dovoljno su drugačiji od bakterijskih da ih antibiotici ignoriraju.

Na čemu trenutačno radite? Hoće li to dovesti do razvoja nekog novog lijeka?

I dalje proučavamo sintezu proteina. Prije 15 godina na Yaleu u fokusu su nam bile bakterije jer imaju jednostavnije ribosome, manje složenosti. Danas se više orijentiramo na proučavanje sinteze proteina kod sisavaca, posebno u ljudskim stanicama jer to ima razne implikacije. Na primjer, uzmimo virus koji uzrokuje hepatitis C ili žuticu. Mi smo protiv te bolesti cijepljeni, ali u svijetu ima puno ljudi koji su od tog virusa oboljeli. On ulazi u našu stanicu i preprogramira naše ribosome kako bi sintetizirali proteine samo njemu važne. Istom tehnikom služe se i mnogi drugi virusi. Na osnovi proučavanja ljudskog ribosoma i procesa sinteze proteina možda razvijemo nove lijekove.

Može li znanost pobijediti bolesti, a u konačnici možda i samu smrt?

Mislim da ne. Život je prekompliciran da bismo riješili baš sve probleme. I kad pronađemo rješenje, obično se suočavamo s novim, granica se samo pomakne. Prije 100-tinjak godina bilo je ljudi koji su mogli doživjeti 70 ili 80 godina života, ali to je bila rijetkost i prosječan životni vijek bio je oko 40 godina. Otkrićem antibiotika i drugih lijekova došlo je do povećanja prosječne starosti populacije. Mislim da se ta granica neće drastično povećavati. Možda produljimo prosječni životni vijek za još deset godina, ali ne vidim kako ćemo u budućnosti živjeti u prosjeku preko stotinu godina. A opet, možda sam u krivu. Znanost ima takav tempo razvoja da je bilo što teško sa sigurnošću predvidjeti.

Možda je odgovor u genetičkom inženjeringu. Može li nam on produljiti život ili nas pretvoriti u superljude?

Genetički inženjering pruža nam sve više novih mogućnosti. Moguće je liječiti čak neke genetske bolesti. Prije nekoliko godina otkriven je takozvani sustav CRISPR što nam omogućava promjenu same genetičke informacije. Razvojem te tehnologije moći ćemo liječiti djecu koja imaju očite genetske predispozicije za neku bolest. Ali opet, nisam uvjeren kako će to drastično produžiti prosječan životni vijek.

Svjesno interveniranje s ljudskim karakteristikama putem genetičke modifikacije može biti jako opasno. Otvaraju se brojna moralna i etička pitanja, i zbog toga nije nigdje dozvoljeno i mislim da će tako i ostati. Međutim, teško je takvo što spriječiti i moguće je da se takva istraživanja provode u nekom privatnom laboratoriju. Za mene su sve to glupa eksperimentiranja. Mi možda možemo napraviti čovjeka koji će imati neprirodno velike mišiće i biti snažan, ali on će zbog toga vjerojatno imati druge zdravstvene probleme poput sklonosti tumoru.

Kako gledate na rašireni strah od genetski modificirane hrane, žitarica i povrća?

Društvo pokušava strogo regulirati sve intervencije na razini genetike. Ali ljudi zaboravljaju kako su sve današnje biljke koje jedemo rezultat intervencije odnosno čovjekove selekcije. Današnji avokado nije sličan avokadu koji su jeli naši daleki preci. Mi ne znamo što se točno desilo s tim avokadom, osim da je drugačiji. Ne vidim neku veliku razliku između takve selekcije i tehnologije koja nam omogućava ciljano mijenjanje određenog gena, s tim da danas točno znamo što se dešava. Naravno, problem je kad se u sve umiješa novac i profit što može dovesti do proizvoda koji će biti manje kvalitetni. Uz strogu regulaciju ne bi trebalo biti problema s genetskim inženjeringom. Zbog toga Europa nema loš stav kad inzistira na strožoj kontroli za razliku od SAD-a gdje se više gleda na profit.

Znači, smatrate da uzimanje GM hrane ne može naštetiti ljudima?

Korištenje takvih proizvoda ne bi smjelo ni na koji način utjecati na genetske promjene u ljudima. GM žitarice mogu biti jako korisne. U laboratorijima je proizvedena zlatna riža. Riječ je o riži obogaćenoj provitaminom-A čiji nedostatak u prehrani uzrokuje razne zdravstvene probleme. Ona može poboljšati prehranu u zemljama u kojima hrane nema u izobilju, ali zbog strogih regulacija nije je lako plasirati.

Istaknuli ste kako proučavanjem ribosoma proučavate i sam nastanak života na zemlji. Jeste li vjernik?

Nisam vjernik, mislim da bih se nabolje opisao kao agnostik. Sve što se tiče života na zemlji i čovjeka može se objasniti principima evolucije. Po znanstvenoj logici nema mjesta za vrhovnog kreatora. Vjerujem u ono što mogu razumjeti. Religija možda ima mjesta ako se pokuša razmišljati o tome što je prethodilo postanku svemira - Velikom prasku. Ne znamo ništa što se dešavalo prije toga. Možda tu postoji mjesta za religiju.

Dolazite iz obitelji znanstvenika. Jesu li vas roditelji usmjerili prema znanosti?

Tata je bio profesor kemije na PMF-u, a mama je kao stanična biologinja radila na Institutu za tumore. Razgovori o prirodi i prirodnim znanostima nisu bili neuobičajeni u našem domu. Ali bez obzira na to, imao sam i unutarnji poriv da upoznam prirodu. Odmalena sam, a to sigurno nije bilo na nagovor mame ili tate, lovio zmije i guštere. Na Jelenovcu, u potoku proveo sam većinu popodneva i vikenda. Jako me zanimala biologija mora. Oduševljavali su me filmovi Jacquesa Cousteaua. Volio sam roniti i mislio sam kako će mi to biti profesija, istraživanje podmorskog svijeta. Ali kad sam počeo studirati, sve me više zainteresirala biokemija. Želio sam razumjeti ponašanje organizama. Kad upoznate život na razini kemijskih procesa, shvatite kako se puno toga može predvidjeti.

Izjavili ste u jednom intervjuu kako niste bili najbolji đak u srednjoj školi. Koji je tome bio razlog?

U srednjoj školi se tražilo da se mnogo toga pamti. Nisam bio sklon takvom načinu učenja. Nisam mogao razumjeti zbog čega moramo vaditi logaritme iz tablica ili knjiga, a već je tada bilo očito kako će se za to u budućnosti koristiti kalkulatori. Mnogi moji kolege su jako puno učili jer su željeli ići na medicinu ili pravo dok sam ja imao druge interese. Čitao bih knjige koje nisu imale veze sa školom i tad mi se znalo desiti da zaboravim na školsku lektiru.

Osjećate li još uvijek isto uzbuđenje kad nešto otkrijete kao na početku znanstvene karijere?

Proces istraživanja uvijek je jako uzbudljiv, a posebno kad otkrije nešto novo. To je neopisiv osjećaj. Usporedio bih nas s arheolozima koji su prvi put kroz mali otvor vidjeli blago Tutankamona. Tako i mi virimo u daleku prošlost razvoja života na zemlji. Uvijek imam taj osjećaj kad ugledam čovjekovu stanicu i ribosome.