Petak, deseti ožujka 2000. godine, bio je vrlo uzbudljiv dan za jedan velik dio svjetske financijske industrije kao i za vlasnike i uprave kompanija koje su tada, na samom kraju prošlog milenija, poslovale na internetu. Burzovni indeks Nasdaq na istoimenom američkom tržištu toga se dana u jednom trenutku popeo na rekordnu razinu od čak 5132,52 bodova. U nepunih pet mjeseci taj indeks, u čiji izračun većinom ulaze cijene dionica kompanija koje posluju u sektoru informatičko-telekomunikacijskih i drugih modernih tehnologija, porastao je za gotovo 100 posto.

Bila je to kulminacija rastućeg, optimističnog trenda koji je obuzeo tehnološku industriju i prouzročio oduševljenje ulagača koji su strastveno investirali u dionice tvrtaka čije se poslovanje oslanjalo gotovo isključivo na tada još relativno nerazvijeni internet.

Ono što brokeri, investitori i dioničari tehnoloških kompanija tog petka nisu znali je da je taj dan označio početak jedne od većih katastrofa na burzama u posljednja dva desetljeća. Radilo se o tzv. dot-com bubble krahu koji je u nekoliko mjeseci presudio mnogim internetskim kompanijama i osudio ih na dugogodišnji podsmijeh i podcjenjivanje iz ostalih sektora ekonomije. Ispostavilo se da su gotovo svi ti dioničari i ulagači svoj novac investirali u – ništa. U fikciju i vlastitu opčinjenost novom tehnologijom iza koje je u tom trenutku stajalo malo realne vrijednosti.

U financijskim krugovima takvi trendovi rastućih cijena često se nazivaju mjehurićima od sapunice. Ne podržava ih ništa osim zraka, i samo se u jednom trenutku rasprsnu, a tada nastaje panika. Za razliku od nekih drugih burzovnih i financijskih krahova u kojima se cijene, nakon tog rasprskavanja, stropoštaju u dan ili dva, Nasdaq je svoju kalvariju razvukao na idućih nekoliko mjeseci. Do kraja godine vrijednost mu je pala na razinu od 2.300 bodova, a početkom travnja 2001., nešto više od godinu dana nakon dosezanja rekordnih visina, vrijednost mu se kretala na tek 1.650 bodova. Gotovo 70 posto vrijednosti kompanija izbrisano je u tih godinu dana. S padom vrijednosti tog indeksa nestale su i nade i optimizam investitora, ali i mnogih poduzetnika u tehnološkom sektoru

Desetljeće i pol kasnije, mnogi strahuju da se povijest ponavlja

Petnaest godina trebalo je, naime, Nasdaq indeksu da se oporavi. Prije godinu dana, sredinom srpnja 2015. on je konačno premašio svoj rekord iz ožujka 2000. te se vinuo i preko 5.200 bodova da bi mu se u proteklih godinu dana vrijednost kretala ponešto ispod te razine. Iako je petnaest godina u modernoj tehnologiji, na koju se danas oslanja dobar dio globalne ekonomije, iznimno puno, mnogi su i dalje skeptični kad su u pitanju kompanije koje se u poslovanju oslanjaju na internet.

Najviše kontroverze u proteklih nekoliko godina u tom svijetu izazivaju bića iz mašte. Jednorog (eng. unicorn) je naziv koji se pojavio krajem 2013. i označava malu i mladu softversku kompaniju čija se vrijednost procjenjuje na više od jedne milijarde dolara. A tih jednoroga je sve više i više.

O čemu se točno radi? Procijeniti vrijednost neke kompanije nije lako. Jedna od vrlo važnih varijabli u tom procesu je očekivanje budućih prihoda, odnosno zarade. Kad kompanija posluje godinama ili desetljećima u nekoj klasičnoj industriji, primjerice proizvodnji automobila, to je proces koji ima ponešto nepoznanica, ali se ipak radi o relativno poznatim okolnostima, potencijalima tržišta i očekivanjima.

Ono što karakterizira internetske kompanije je da je vrlo teško procijeniti kakve su njihove mogućnosti u budućnosti. Nagli, eksplozivni uspjeh nekolicine njih, poput Googlea, Twittera, Snapchata ili Facebooka čija je popularnost enormno narasla u samo nekoliko godina, pokazuje investitorima da je rast vrijednosti tvrtaka koje posluju na internetu moguć i kad tržište zapravo još i ne postoji. Pojam društvene mreže ustvari je nastajao rastom Facebooka. Ta nada da novi informatički proizvod, poput aplikacije za dogovaranje taksi prijevoza na čemu svoj uspjeh danas pokušava izgraditi Uber, može stvoriti i gotovo istovremeno u potpunosti ovladati tim tržištem je dobitak na lutriji kojem nadaju svi ulagači u male i perspektivne informatičke kompanije.

Startup kao balon od mjehurice

A to ulaganje izgleda ovako. Na tržištu se pojavi mala, tzv. start-up, kompanija s idejom i novom uslugom za koju njeni osnivači vjeruju da će, poput Instagrama ili Facebooka, u kratkom vremenu osvojiti svijet. Kako se radi o mladoj kompaniji, a ne Microsoftu, ona ne može namaknuti novac za svoj razvoj tradicionalnim načinom, kroz bankovne kredite ili izdavanjem dionica investitorima na burzi. Tu na scenu stupa tzv. poduzetnički kapital (eng. venture capital). Niz tvrtaka i bogatih pojedinaca koji su spremni riskirati mladoj kompaniji daju novac u zamjenu za udio u vlasništvu. Po nekoliko milijuna, desetaka milijuna, pa čak i stotina milijuna dolara slijeva se u male, do prije neki dan, nepoznate kompanije. Takvo financiranje se najčešće obavlja u nekoliko krugova kroz nekoliko godina dok kompanija raste, gradi svoj proizvod i nudi ga na tržištu.

Postoje dva idealna završetka te priče. Jedan je izlazak kompanije na burzu. Vlasnički udjeli pretvaraju se u dionice i poduzetnici koji su u investirali svoj novac u nekada malu tvrtku sada mogu vrlo lako prodati svoje vlasništvo na burzi i unovčiti svoje ulaganje. Drugi način je da za tvrtku još prije izlaska na burzu interes pokaže neki od danas poznatih tehnoloških divova i preuzme je. Tako nešto se, primjerice, desilo kad je u travnju 2012. Facebook za milijardu dolara preuzeo Instagram, kompaniju koja je stajala iza aplikacije za dijeljenje i objavljivanje fotografija.

Usprkos snažnom rastu broja tvrtki koje pokušavaju zaraditi na internetu, vjerojatnost za opisana dva scenarija je i dalje jednaka dobitku na lutriji. No, želja za naglim bogaćenjem i dalje ostaje i tu dolazi do kontroverzne sprege između osnivača i vlasnika tih malih kompanija te njihovih financijera i ulagača. Cilj i želja mladih probitačnih kompanija u posljednje vrijeme sve manje postaje stvoriti proizvod, odnosno uslugu koja bi mogla nabrzinu osvojiti svijet i tako im donijeti zaradu i vrijednost kompaniji. Cilj je tih kompanija danas, jednostavno, uvjeriti ulagače i javnost da sama kompanija vrijedi puno.

Uspijete li uvjeriti zainteresirane ulagače da vaša ideja za neki novi proizvod ili uslugu ima vrlo svijetlu budućnost, oni će vam posuditi novac u zamjenu za vlasništvo. Čak i ako se u međuvremenu ispostavi da su nova aplikacija ili softver vrlo daleko od obećanja i očekivanja, i vlasnicima i prvotnim ulagačima i dalje se isplati održavati privid da se radi o nečemu što će uskoro eksplodirati na tržištu i time donijeti zaradu. Na taj način, nekom iskrivljenom shemom klasične financijske piramide oni stvaraju sliku uspješne kompanije u koju se isplati vjerovati i investirati.

Na ruku im ide činjenica da se radi o tvrtkama koje nisu dužne objavljivati svoje poslovne rezultate zbog čega je njihovo poslovanje uvijek obavijeno malim velom tajne, i činjenica da je nekolicina takvih tvrtki zaista i uspjela. Facebook u razdoblju početnog enormnog rasta popularnosti nije zarađivao gotovo ništa niti je imao ikakvu rentabilnu poslovnu politiku. Radilo se o mreži koja je nudila ljudima priliku da besplatno otvore svoje profile i povezuju se s poznanicima i prijateljima. Instagram je također ljudima besplatno ponudio jednostavnu mogućnost da podijele svoje fotke s drugima. A onda ga je za milijardu dolara kupio Facebook.

Tko investira u jednoroge i koliko pritom riskira?

Možda najbolji pokazatelj zašto mnogi danas brinu da male i probitačne kompanije iz Silicijske doline ne vrijede niti izdaleka toliko koliko se o njima priča je lista jednoroga koju održava američki Fortune. Krajem 2013., kad je taj izraz prvi put upotrijebljen na listi Fortunea bilo je 39 takvih tvrtaka. Početkom 2015. bilo ih je 80, a danas ih je 174. Maleni dio tog rasta možda bi se i mogao pripisati samom učešću moderne tehnologije u ekonomiji, no ostatak je puno više posljedica (pre)optimističnog vrednovanja tih tvrtaka.

Za neke ste čuli. U samom vrhu liste nalaze se Uber, Airbnb, Snapchat i Pinterest. Druge, također iz vrha, poput kineskih tvrtki Xiaomi i China Internet Plus, ili američkog Palantira već su veća nepoznanica u široj javnosti. No za hrpu njih s liste, poput tvrtaka Infinidat, Okta, Docker, Nextdoor ili Alteryx vjerojatno nije čuo nitko osim nekog vrlo uskog kruga upućenih. I nema sumnje da će se niz tvrtaka s te liste, lako moguće i neke od ovih koje smo spomenuli, samo u jednom trenutku pretvoriti u internetsku alternativu praha iz kojeg su nastale. A sada, navodno, vrijede više od milijardu dolara.

Za razliku od kraha iz 2000. godine ovo rastuće stado jednoroga ipak ne predstavlja toliki rizik, čak i da dođe do njegova istrebljenja. Kad je u proljeće 2000. godine došlo do katastrofe na Nasdaqu, među pogođenima se nalazio i dobar dio malih ulagača, prosječnih građana koji su u dionice internetskih kompanija ulagali izravno ili kroz razne fondove koje su te dionice kupovali na burzi. Zato je famozni dot-com krah i imao toliki značaj.

Investitori u jednoroge nisu prosječni građani nego su to specijalizirani zatvoreni fondovi i tvrtke kojima je to posao. Bilo kakav potres na tom tržištu stoga će u puno većoj mjeri pogoditi samo njih, i ostati u okvirima te poduzetničko-investicijske zajednice. No zahvaljujući tome nema sumnje da će, čak i ako do nekog većeg kraha i dođe, i dalje biti onih koji će odbijati pogledati realnosti u oči, spremni investirati milijune i milijune dolara te i dalje vjerovati u – jednoroge.