Da ne čeka skelu preko Majne ili dvanaest kilometara vozi do prvoga mosta kako bi došla na posao na drugu obalu rijeke, Njemica Jutta Maassen svako je jutro radije prepliva. Ljeti u laganom, zimi u zaštitnom odijelu, s nepromočivom torbom na leđima. Isto čini David Benjamin iz Münchena plivajući preko rijeke Isar, noseći u vodootpornoj torbi suho odijelo i laptop.

Uspoređujući mentalitet Amerikanaca i Nijemaca, američka publicistkinja Rebecca Schuman ovim neobičnim primjerima upornosti, živosti i optimizma dokazuje koliko Nijemci žive kvalitetnije, opuštenije i bolje od Amerikanaca. Umjesto 'dosadne' vožnje luksuznim BMW-om kroz prometnu gužvu do prvoga mosta, David i Jutta radije preplivaju rijeku iz 'čistoga užitka'. Nijemci više uživaju u sitnim svakodnevnim radostima od Amerikanaca, tvrdi ova autorica nedavno izašle knjige 'Schadenfreude, love story' (Radost zbog tuđe štete, ljubavna priča), pa kaže:

'Nijemac će se potužiti da je imao najgori dan u životu jer je za vrijeme radne pauze dobio kavu bez uobičajenoga keksića, a Amerikanac će izjaviti da je sretan, iako putem GoFundMe (web stranice za prikupljanje novca na internetu za osobne potrebe, op.p.) mora financirati operaciju slijepoga crijeva jer mu zdravstveno osiguranje to ne pokriva.'

Životne vrijednosti Nijemaca drukčije su od vrijednosti genijalaca iz Silicijske doline, tvrdi Schuman. Za nedavnih parlamentarnih izbora FPD je zagovarao start-up ekonomiju, potpunu digitalizaciju birokratske papirologije i drastično smanjenje sadašnjih 45 posto poreza za najviša primanja, zalažući se za žešće poduzetništvo kako bi Njemačka dostigla društva s odvažnijim i učinkovitijim tržištima kapitala.

'Njemačka može postati svjetski lider u novoj ekonomiji, treba to samo poželjeti', izjavljivao je vođa FDP-a Christian Lindner, ali 10 posto osvojenih glasova slobodnjaka pokazalo je da Nijemci to ne žele. Barem ne u onoj mjeri u kojoj to žele Amerikanci. Ovako im je očito bolje. Europska 'lokomotiva' trenutačno nije ni najkompetitivnija u Europi, kao što mnogi misle, nego je to mala Estonija.

Dobra ravnoteža između posla i života za njih nisu neograničene masaže i besplatni obroci što ih nude moćne korporacije u Silicijskoj dolini da potaknu 90-satni radni tjedan. Oni u prosjeku rade 35 sati tjedno, najkraće u svijetu, čak sat kraće od Talijana, za razliku od Amerikanaca, koji u prosjeku rade 47 sati, a 38 posto njih više od 50 sati tjedno. Umjesto ručka ne jedu energetske pločice jer nemaju vremena za topli obrok, nego u dvosatnoj pauzi uz dobru papicu u dobrom društvu skupljaju energiju za ostatak dana. Umjesto otpuštanja radnika, u njih je sve popularniji Kurzarbeit, skraćeno radno vrijeme, naročito u doba zadnje recesije, kada je država nadoknađivala plaće do punoga radnog vremena, čime je kupovala socijalni mir i poticala potrošnju, pa je time samo u Siemensu svojedobno spašeno 7.000 radnih mjesta. Ako ipak ostanu bez posla, naknade za nezaposlene Nijemcima pružaju veći standard i sigurnost nego Amerikancima.

'Da mi je muž u Detroitu ostao bez posla, kao u Mannheimu, gdje je dobio otkaz u Daimleru, bila bih u panici svake minute, ali ovdje nisam zbog njemačkoga sustava koji nas štiti', kaže Amerikanka udana za Nijemca, majka četvero djece.

Visoki porezi zbog socijalnih davanja nisu žrtvovanje, kao što to doživljavaju Amerikanci, nego osnova civiliziranoga društva, nešto što predstavlja kolektivno dobro. To ne znači da su Nijemci altruisti, nego računaju da sami neće završiti na cesti ako nešto pođe po zlu. Oni ne mogu zamisliti situaciju kao u SAD-u, u kojem su razlog za 70 posto osobnih bankrota dugovi zbog neplaćenih zdravstvenih usluga. U njih otac i majka djeteta mogu po volji dijeliti 14 mjeseci plaćenoga rodiljnog dopusta, a majku tri godine čeka radno mjesto nakon poroda svakoga djeteta. Njemački su liječnici plaćeni manje od američkih, ali zato ne otplaćuju godinama kredite za studij u šesteroznamenkastim brojkama.

Nijemci, kao i Španjolci, imaju 34 dana plaćenoga godišnjeg odmora, računajući i službene praznike, što je najviše u EU. Za razliku od njih, Amerikanci su jedina nacija među razvijenim ekonomijama koja radnicima zakonom ne jamči plaćeni odmor, što čini čak i radoholičarski Japan, garantirajući ljudima 10 plaćenih neradnih dana. To ne znači da američke tvrtke i javne ustanove zaposlenicima ne daju plaćeni godišnji, ali svaki četvrti zaposlenik za to nema nikakvu zakonsku garanciju, naročito je nemaju pripadnici najniže klase, pa polovina od 25 posto najniže plaćenih radnika uopće ne ide na plaćeni odmor.

Start-upovska definicija uspjeha nespojiva je s vrijednostima Nijemaca, tvrdi Schuman, jer se oni ne fokusiraju tako frenetično na pojedinačno bogatstvo kao Amerikanci. Za razliku od Amerikanaca, većini Nijemaca instant bogatstvo suludih razmjera s minimalnim ulaganjima, kao što se ono dogodilo Billu Gatesu ili Marku Zuckerbergeru, neshvatljivo je i moralno pogrešno. 'Oprezni i štedljivi', kaže Rebecca Schuman, 'spremni su skupo platiti obuću marke Birkenstock i za perilicu rublja Miele iskeširati 7.000 eura, ali ne zbog pomodnosti, nego zato što će im trajati do 2060. godine'.

To ne znači da Nijemci nemaju svoje multimilijardere, ali oni su tihi, nevidljivi, ne eksponiraju se u javnosti kao američki ili britanski, koji priređuju presice poput Warrena Buffetta, svojim zakladama ne spašavaju gladne kao Bill Gates, ne financiraju muzeje niti medicinske istraživačke centre nazvane po njihovim imenima.

Tko zna za Karla Albrechta, uz brata Thea osnivača diskontnoga imperija Aldi, prema Forbesu 2012. desetu najbogatiju osobu na svijetu? Sve o čemu je javnost o njemu znala bilo je to da je uzgajao orhideje, igrao golf na vlastitom igralištu i zbog štednje na olovkama šiljio ih sve dok ih je mogao držati u ruci. Što znate o danas najbogatijoj Njemici Susanne Klatten, nasljednici multimilijardera Herberta Quandta, spasitelja svojedobno posrnule tvrtke BMW? Za nju kažu da je u BMW-u bila zaposlena pod drugim imenom, a dečku je otkrila tko je tek kada ju je zaprosio.

Brojke međutim pokazuju da je privatno bogatstvo u Njemačkoj neravnomjernije raspoređeno nego u drugim zemljama eurozone. Dok najbogatijih jedan posto u prosjeku ima milijun eura, četvrtina odraslih Nijemaca nema nikakvoga vlasništva. Pa ipak, sigurni da neće spasti na kopanje po kontejnerima, Nijemci se ne bune, ali se počinju buniti zbog dolaska imigranata, što dokazuje 13 posto glasova za krajnju desnicu AfD. Analitičari kažu da je to zbog straha od smanjenja dosadašnjih beneficija, zbog kojih ih bije glas da žive sretnije i zadovoljnije od Amerikanaca.