Neočekivano visoke brojke hrvatskog ekonomskog rasta koje je ovih dana, prvi put otkad je imenovana nova ravnateljica, objavio Državni zavod za statistiku, dijelom se mogu gledati kao efekti pozitivnog gospodarskog trenda u ostatku svijeta, posebno u razvijenim zemljama s kojima Hrvatska ima vrlo dobre trgovinske odnose. I iako su stope rasta bruto proizvoda u tim državama nešto niže od one objavljene za Hrvatsku, drugi indikator njihove ekonomske aktivnosti jako se izdvaja, mada možda i ne dobiva zasluženu pažnju.

Riječ je o zaposlenosti, jednoj od često najbolnijih ekonomskih tema koja se posljednjih godina našla u sjeni opreznih prognoza o budućem ekonomskom rastu i pomalo skrivena iza umjerenih stopa gospodarske aktivnosti. A brojke su impresivne. Britanski tjednik The Economist pozabavio se ovim iznimnim trendom te istaknuo, primjerice, da su zemlje unutar Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development) u posljednjih pet godina otvorile 43 milijuna novih radnih mjesta.

Niz bogatih država ostvaruje najniže stope nezaposlenosti u posljednjih nekoliko desetljeća i iako i među njima ima iznimaka (u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj nezaposlenost je i dalje viša nego prije krize 2008.-2009.), općeniti trend pokazuje da je u razvijenim državama danas lakše naći posao nego ikada. I mada su se politički vođe u nekima od tih zemalja požurili istaknuti vlastite zasluge za uspjeh – a pitanje zaposlenosti unutar ekonomije najčešće ima dodatnu, psihološki istaknutu poziciju – trenutno izobilje poslova ima puno šire uzroke koji se vežu uz dulje razdoblje od prosječnog trajanja dužnosničkog mandata.

Iza optimističnog tržišta rada leži niz uzroka, nekih lako objašnjivih, no i nekih koji se ne uklapaju u klasičnu priču o stvaranju novih radnih mjesta. Mnoge države su posljednjih godina opteretile poslodavce dodatnim troškovima vezanim uz zaposlenike i to baš u trenutku u kojem automatizacija poslova uzima sve više maha. Postrožena je i regulativa koja uređuje pravednost u isplati dohotka, bori se protiv diskriminacije, poboljšava zaštitu i sigurnost na radu te omogućuje bolje uvjete za roditeljske dopuste. Čak je i razina obavezne minimalne plaće u posljednjih dvadesetak godina porasla u odnosu na prosjek. Sve su to pojave koje se često spominje kao tradicionalne razloge za to što poslodavci odbijaju zapošljavati nove radnike.

Unatoč tome, trend je suprotan i pozitivan. Jedan od razloga za obilje poslova jest obična cikličnost ekonomije. Prije desetak godina imali smo globalni financijsko-ekonomski krah, a u međuvremenu je monetarna politika niza razvijenih zemalja bila usmjerena na poticanje ekonomskog rasta. Rezultati, čini se, nisu izostali. U The Economistu ističu i da su danas poslodavci zbog nešto veće averzije prema riziku, koja je posljedica upravo iznimnog kraha otprije desetak godina, spremniji zaposliti nove ljude umjesto da investiraju (u) kapital jer je takve investicije u slučaju nenadanih nevolja teže zaustaviti. Razdoblje nakon krize također je donijelo veći rast uslužnog sektora, radno intenzivnijeg od industrije.

U pozitivnoj slici zaposlenosti ulogu imaju i drugi uzroci. Negativni demografski trendovi u razvijenim državama znače da postoji manje mladih uz koje se češće veže nezaposlenost. Razvoj tehnologije, posebno interneta, znači i to da je puno lakše naći posao jer se oglašavanjem slobodnih radnih mjesta i prijavljivanjem preko interneta izostavlja velik dio procedure koja je prije opterećivala one koji nude i one koji traže poslove.

Čak niti spomenuta promjena regulative nije isključivo zagušila stvaranje novih radnih mjesta. Naprotiv, s pravnom zaštitom mnogi su spremniji raditi, a to se posebno vidi u snažnom porastu udjela žena u ukupnoj zaposlenosti. S druge strane, države su posljednjih godina postrožile uvjete pod kojima se mogu ostvarivati naknade za nezaposlenost te je moguće da je i takva promjena imala pozitivnog utjecaja na broj popunjenih radnih mjesta. Rast udjela visokoobrazovanih u stanovništvu također je mnogima otvorio nove šanse i mogućnosti zapošljavanja.

Usprkos pozitivnim brojkama o zaposlenosti, jedna od uobičajenih zamjerki koje se mogu čuti ta je da je kvaliteta samih poslova pala. No i tu su brojke u najmanju ruku neutralne. Službene procjene za SAD govore da povremeni i privremeni poslovi čine tek jedan posto ukupne zaposlenosti. Općenito, privremeno zapošljavanje jest na nešto višoj razini nego što je bilo devedesetih, no posljednjih desetak godina je u konstantom padu. U Francuskoj je udio novozaposlenih s ugovorima na neodređeno vrijeme nedavno dosegnuo 50 posto, što je najviša razina u povijesti.

Čak i tvrdnja da se ljudi često prebacuju s jednog radnog mjesta na drugo nema čvrste podloge u brojkama jer je u posljednjih dvadesetak godina u državama članicama OECD-a udio onih koji se na radnom mjestu nalaze kraće od godinu dana uglavnom stabilan na razini od oko 20 posto. Niti jasan trend sve manjeg broja poslova za one sa srednjom stručnom spremom nije tako katastrofalan kako se moglo činiti, tvrde u The Economistu. Udio poslova za koje je dovoljna niža stručna sprema jest porastao, no taj je rast manji od rasta udjela poslova za visokokvalificiranu radnu snagu.

U posljednjih nekoliko godina ono što je bolno izostajalo iz cijele priče o rastu broja poslova i zaposlenosti jest rast dohodaka. Teorija govori da u situaciji u kojoj je nezaposlenost niska poslodavci moraju nuditi više plaće kako bi privukli kvalitetnu radnu snagu, no to se nije vidjelo u podacima. No u posljednje vrijeme čini se da se i taj trend mijenja, iako i dalje sporije od onoga što bi se moglo očekivati.

Podaci o nezaposlenosti u Hrvatskoj u posljednjih godinu do dvije potvrđuju da je i domaće tržište rada barem statistički donekle u skladu s ostatkom razvijenih zemalja. Aktivnost domaćih poduzetnika, nerijetko povezanih s inozemnim partnerima, doprinijela je pozitivnijim pokazateljima iako, baš kao i u ostatku svijeta, izostaje optimizam koji bi trebao biti vezan uz tako dobre brojke.

Jednostavna cikličnost ekonomije kojoj se može pripisati barem dio zasluge za nižu nezaposlenost znači i to da će prije ili kasnije i tim brojkama doći kraj. To također znači da bi vlast trebala rješavati druge probleme koji će neupitno opet isplivati jednom kad se 'kolo sreće' ponovo okrene. Drugim riječima, trebala bi raditi.