Stari CD-i i kazete
Nikada ih više nećete upotrijebiti, gužvaju se po ladicama i stalažama, ali koga briga. Proizvele su soundtrack vaših davnih dana, izvrtili ste ih u svim smjerovima i ižmikali ih do posljednjeg tona. Tko zna, možda za pedeset godina, umorni i spremni na zaključak svoje životne priče, bacite računalo u smeće i kupite si oronuli kazić ili CD player iz nekog pretpotopnog vremena s kraja 20. stoljeća. Vintage nikad neće izaći iz mode iz jednostavnog razloga – to što je, po definiciji, uvijek izvan nje.

Igračke iz Kinder jajeta
Kinder jaja bila su posljednji tehnološki krik i čudo za klince u osamdesetima i premda se igračka uglavnom mogla složiti u 25 sekundi, a otprilike je toliko dugo i bila interesantna, malo tko je skupio hrabrosti pospremiti ih u smeće. Možda kasnije i sa suzom u oku. Ostale emocionalne kukavice su ih naslagivale po policama i stolovima, premještali s jednog mjesta na drugo gledajući gdje će manje smetati i gdje će ih manje podsjećati kako im je jedino pravo mjesto kanta u kuhinji.

Bočice parfema
Nisu bez razloga proizvođači parfema počeli servirati svoje miomirise u minijaturnim dizajniranim bočicama. Ništa kod žena ne poizvodi takvu kolekcionarsku strast kao mali čudno oblikovani predmeti. Osim možda u jednom slučaju. Naslagivanje potrošenih parfemčića s epicentrom u kupaoni i krugovima koji se potom šire po okolnim prostorima u svakom će slučaju proizvesti duboko egzstencijalno nerazumijevanje i nelagodu kod jačeg spola.

Potrgani suveniri
'Žao mi je baciti' vrlo se lako pretvara u doživotno čuvanje krhotina dragih predmeta koje ste se jednom namjerili popraviti, a onda odlučili razmotriti tu ideju u narednim desetljećima. Onaj razbijeni tanjur iz Rusije, čaša iz Tunguzije, polomljena nargila iz Istanbula. Polomljena memorija još je uvijek bolja od reciklirane memorije. Doduše. nešto je uzaludnija od slijepljene i popravljene memorije, ali to ćete ionako definitvno srediti sutra.

Mrtve biljke
Ljudi bi se mogli antropološki razvrstati na one kojima biljke umiru i one kojima ipak ne. Koliko je samo filandendrona, benjamina i paprati pocrkavalo na oči sustanara koji su smetnuli s uma činjenicu zalijevanja ili nužne izloženosti dnevnom svjetlu. Halo, fotosinteza se ne događa nekom drugom. No, ipak, nisu zaboravili držati leš biljke još par godina u sobi. Tek toliko da se zapitaju o prolaznosti života s vremena na vrijeme.

Stara odjeća
Odijelo možda ne čini čovjeka, ali zauzima mjesto u ormaru. Postoji odjeća koje smo se mentalno i emocionalno odrekli prije nego što smo je i prvi put stavili na sebe... tu se uglavnom kvalificiraju kojekakvi puloveri, košuljice i majice za koju je rodbina smatrala da bi nam suludo dobro stajale, no postoji i odjeća koje se ne možemo odreći niti u zadnjoj fazi raspadanja. Kožnjak, prve čizme, trapke... uglavnom nešto što je tvorilo bitan dio identiteta koji je u međuvremenu netragom nestao i pretvorio se u bljutavu kašu konvencija. E, pa tu je nenosiva kolekcija iz ormara da te podsjeti na zlatne dane tvog ega.

Bijesna kuhinjska pomagala
Aparat za pravljenje pjene za kapučino, rezač za jaja, magični autmatski brisač za pod... Teško da egzistira kuhinja koja nije na ovaj ili onaj način obogaćena nekim tragično suvišnim predmetom koji je vjerojatno upravo toliko beskoristan koliko mu je čarobna funkcija. Teleprodaja je svojedobno zatrpala ljude tehnološkim inovacijama čija je najveće dostignuće bilo to da zauzmaju prostor. Radili su na tome timovi stručnjaka i procijenili da će vam naprava uspješno dangubit na polici najmanje dekadu do dvije.

Pokloni najdražih
Razlika između ljudi koji su vam super frendovi i onih koji vas tek kolegijalno poznaju je uglavnom ta da od potonjih dobivate bolje pokone. Litru viskija, bombonijeru, nešto za što nije potrebno pretjerano metaforičko ili simboličko naprezanje. Od frendova se uglavnom dobivaju lutkice, porukice, nešto malo slatko, izlišno. Drugim riječima, nešto za što nemate pojma gdje biste smjestili jer vam ful prijateljski pokloni već haraju svim živim policama, ladicama i, dakako, vrećicama u šupi ili negdje iza ormara.

Knjige koje se ne čitaju
Knjige dolaze u tri skupine. One koje dizajnerski popunjavaju police, one koje se pročitaju pa se vrate u knjižnicu ili se proslijede frendu jer su naprosto genijalne, i one koje ćete taknuti najviše dva puta – jednom kada ih stavljate na kredenac i drugi put kada ih bacate u smeće. Problem je što je ovih trećih daleko najviše. Držite ih godinama netaknute, dosadne i bezvezne samo zato što ne znate što bi s praznim prostorom ukoliko ih pospremite u pravcu kontejnera za papir. Ne znamo ni mi... Osim što biste dobili veću površinu za brisanje prašine. To je ozbiljan minus.

Vrećice
Ima ljudi kojima je žao baciti vrećicu. Makar bila najneuglednije bijelo smeće koje se besplatno dijeli po trgovinama, lijepo će je zgužvati i stavit u ladicu, kutiju ili gdje već postoji to brdo vrećica koje eksponencijalno raste i koje je teoretski neupotrebljivo jer ih ima daleko više nego što dotična jedinka posjeduje stvari. Dakako, one dizajnirane od papira i sa špagicom se ne bacaju ni pod razno. Imaju toliko široku primjenu da ne znamo otkud početi. Evo samo jedna. Možete u njih potrpati gomilu malih.