Prehrambene navike koje se vezuju uz ovaj fenomen najčešće povezujemo s SAD-om, što je dobrim dijelom točno jer se ono što danas znamo kao 'brzu hranu' doista u najvećoj mjeri proširilo iz te zemlje, a onda posredstvom globalizacijskih procesa doseglo svaki zakutak Zemlje. Ponegdje s više uspjeha, ponegdje s nešto manje jer se 'tuklo' s lokalnim inačicama ulične hrane, ali najpoznatiji brendovi, oni američki, doista se mogu naći na svim meridijanima. Ako ništa, svuda gdje u imalo većem broju zalaze američki turisti.

No, kako je sve počelo? Ili, još važnije, kako je fast food postao tako popularan prvo američki, pa onda i globalni fenomen?

Izraz 'fast food' u rječnicima engleskog jezika prvi se put pojavio tek 1951., s objašnjenjem da je riječ o hrani koja se priprema i poslužuje u što kraćem vremenu, često s ranije pripremljenim sastojcima i pakirana za nošenje i konzumaciju izvan restorana. No, možemo ići i mnogo dalje u prošlost od spomenutog 'Pig Standa'. Dapače, brza hrana postoji kao potreba otkako postoji civilizacija. Od davnih vremena antike moglo se na ulicama kupiti neko jelo spremno za konzumaciju, posebno onima s manje novca.

Prvo takvo mjesto za koje imamo čvrste dokaze da su prodavali brzu hranu bilo je Rimsko carstvo, ostaci takvih restorana i danas su vidljivi, posebno u Pompejima, a nudili su od kruha natopljenog u vinu do gulaša i kuhanog povrća.

Možemo ići i u druge krajeve: kineski zapisi iz 2. stoljeća, kad je vladala dinastija Han, govore o mjestima na kojima se cijelu noć moglo kupiti jela s rezancima. Kasnije, svaki veći grad Srednjeg vijeka na ulicama je nudio pite, kolače, jela od mesa, ribu... namijenjene ljudima koji nisu imali gdje kuhati, bilo zbog siromaštva ili jer su bili na proputovanju. Nešto modernija varijanta je, recimo, kultni britanski fish and chips, s prvim specijaliziranim restoranom otvorenim 1860. na tržnici Tommyfield u Oldhamu. Ravno 36 godina kasnije stanoviti Max Sielaff je u Berlinu prehranu spojio s industrijskom revolucijom, i otvorio prvi 'automat', restoran s aparatima za serviranje hrane. Šest godina kasnije, prvi takav se otvorio i u New Yorku. Moderni fast food je bio rođen, a sve ono što je postojalo prije, i što i danas postoji od dalekoistočnih tržnica do ćevabdžinica u zonama turskog utjecaja, palo je u drugi plan pred američkom najezdom.

Mnogi će kao rodonačelnike brze hrane spominjati braću McDonald koji su prvi shvatili koliko je brzina posluge i ujednačena kvaliteta (ma što mislili o njezinoj razini) važna. No, oni nisu bili prvi koji su krenuli tim putem. Recimo, još 1921. u Teksasu se pojavio lanac 'Pig Stand' čiji je osnivač Jessie Kirby još tada volio govoriti da su automobili učinili ljude toliko lijenima da oni više ne žele iz vozila izlaziti ni kako bi nešto pojeli. I ponudio je prve restorane u kojima se gosti poslužuju dok prolaze pored prozora za isporuku jela.

Iste godine se otvorio i prvi lanac za prodaju hamburgera White Castle, začet pet godina prije prvim restoranom u Wichiti, titula pripada njegovim osnivačima Billyju Ingramu i Walteru Andersonu. U četrdesetim godinama prošlog stoljeća pojavljuju se i drive-in restoranu, a onda su stigla i braća McDonald. Oni su prvi shvatili koliko je važna uniformnost koja će gostima ponuditi identičan proizvod (i manje-više istu cijenu) bez obzira konzumiraju li ga u Pekingu, Zagrebu ili Chicagu. Uz nešto popratnih pojava, recimo glazbu i filmove, takva je hrana postala jedan od stupova suvremene masovne kulture, ma koliko pripremu i konzumaciju hrane učinili bezličnom, i ma koliko skrivali zdravstvene rizike od brze hrane.

Slijedili su i drugi, takvih je lanaca danas bezbroj, od Burger Kinga preko Taco Bella do KFC-a. Neki su postojali i prije McDonald'sa, ali su se proširili na valu njegove popularnosti. Osim toga, odavno su hamburgeri prestali biti jedino što se nudilo u fast food restoranima, sad je ponuda velika koliko je velik izbor svjetskih kuhinja. Sve skupa pretvorilo se u industriju gargantuovskih razmjera, i s prihodima koja se mjeri u mnogo milijardi eura.

Da se vratimo na početak, fast food industrija pod stalnim je kritikama, s raznim razlozima, od lošeg utjecaja na način života do nezdravosti ako se konzumira često, pa i zbog uvijek prisutnih priča o okrutnosti prema životinjama, eksploataciji radnika i preplavljivanju lokalnih kultura stranim, u ovom slučaju američkim utjecajima. Pa opet, tko može odoljeti da povremeno nešto prigrize 'na brzinu'? Ne mora to biti McDonald's hamburger, može i pet ćevapa s lukom, burek, pizza, topli sendvič..., sve do egzotične ulične hrane.