Zato nije ni čudno da baš njegove slike redovito postižu milijunske iznose na aukcijama, a prizori zvjezdanog neba ili suncokreta bez sumnje su među najreproduciranijim motivima na svakom mogućem proizvodu široke potrošnje. Nekako se čini da svi znaju za Vincenta van Gogha.

Jedan od najvećih stručnjaka za život i rad Vincenta van Gogha, britanski povjesničar umjetnosti Martin Bailey na svom sjajnom blogu Pustolovine s Van Goghom navodi s pravom da priče o slikaru, u rasponu od odrezanog uha do samoubojstva, često iskrivljuju pogled na njegov život i djelo. Jednim od najvećih krivaca za to, po Baileyovom mišljenju, snosi američki pisac Irving Stone, autor romana o Van Goghu 'Žudnja za životom', po kojem je 1956. snimljen bar jednako slavni film Vincenta Minnellija s Kirkom Douglasom u glavnoj ulozi. Dovoljno je vidjeti korice jednog od prvih izdanja, na kojima piše navodna izjava navodne prostitutke koja je navodno rekla umjetniku: 'Dokaži da me voliš, daj mi svoje uho na poklon'.

Bailey je stoga nanizao deset najvećih mitova o Vincentu van Goghu, u obranu velikog umjetnika. Dobro je na to podsjetiti na 170. obljetnicu van Goghovog rođenja, u godini kad nekoliko važnih muzeja priprema više sjajnih izložbi njegovih najslavnijih radova.

Van Gogh je bio autsajder u umjetničkom svijetu

Ovo je sasvim netočno. Van Gogh je šest godina radio kao trgovac slikama za galeriju Goupil, i to u Haagu, Parizu i Londonu, tako da je od mladosti učio o umjetnosti i trgovanju umjetninama. Kad se odlučio posvetiti slikarstvu, polazio je škole u Bruxellesu, Antwerpenu i Parizu, ali je brzo odustajao jer se njegove ideje nisu poklapale s onim čemu su ga učili. I njegov brat Theo radio je za Goupil, a dok su živjeli zajedno Vincent je upoznao stotine umjetnika, uključujući većinu impresionista. Postao je blizak s pariškim umjetničkim krugovima, pa je prije bio insajder, nego autsajder.

Van Gogh je bio neobrazovan

Premda je u školi proveo samo četiri godine, uz nekoliko godina učenja kod kuće s guvernantom, do svojih dvadesetih godina Van Gogh je postao vrlo načitan, s vrlo širokim znanjem koje je sam stekao. Govorio je vrlo dobro francuski, pristojno engleski, a mogao je čitati i na njemačkom. U pismima koja je ostavio mogu se naći reference na stotine knjiga, a očito je imao dobro oko za promatranje svijeta oko sebe, kojeg je opisivao odličnim stilom i sposobnošću opisivanja.

Van Gogh je slikao kao u bunilu

Općenito se smatra da je svoja djela slikao impulzivnim nabacivanjem boje na platno, kao da napada. Međutim, bez obzira što je slikao vrlo brzo, svaku je sliku pažljivo planirao. Svoju tehniku stavljao je u službu dubokog promišljanja, a inspirirali su ga i drugi umjetnici. Radio je vrlo sustavno, i svaku je ideju pažljivo promišlao. Jednom je napisao da su najbolja djela ona o kojima netko mašta pušeći lulu u krevetu.

Van Gogh je bio usamljenik bez prijatelja

Bez sumnje je imao neobičnu osobnost, zbog čega su neka od njegovih prijateljstava loše završila, a stalna putovanja otežavala su mu uspostavu dubljih odnosa. Pa ipak, poznavao je veliki broj ljudi i imao nekoliko bliskih prijatelja, poput slikara Emilea Bernarda. Za više informacija korisna je knjiga 'Van Gogh’s Inner Circle: Friends, Family, Models', katalog istoimene izložbe iz 2019.

Van Gogh je bio potpuno siromašan

Premda je stalno imao financijskih problema, većinu života je zapravo pristojno zarađivao. Kao dvadesetogodišnji trgovac slikama u Londonu je zarađivao 90 funti na godinu, četiri puta više od prosječnog radnika, i više nego je kao pastor zarađivao njegov otac. Kasnije ga je financijski podupirao brat Theo iznosima sasvim dovoljnim za život. Problem nije bio u nedostatku novca, nego u potpunom izostanku talenta kako njime baratati.

Van Gogh je bio lud

Van Gogh je imao iznimno teških mentalnih problema, ali je krajnje pojednostavljeno nalijepiti mu etiketu luđaka. Bliže je istini da je imao serije mentalnih kriza. Za vrijeme prve takve ozbiljnije, pred Božić 1888., odsjekao je većinu svoga uha. Kasnije je imao još osam takvih napada, zaključno s 27. srpnjem 1890., kad je sebi pucao u prsa. No, između tih napadaja bio je relativno razuman. Medicinski stručnjaci ne mogu se složiti oko Van Goghove dijagnoze, ali vjerojatno je riječ o bipolarnom poremećaju.

Van Goghovi mentalni problemi odražavaju se u njegovim slikama

Istina je da je nekoliko svojih slika stvorio u psihijatrijskoj bolnici u Saint-Rémy-de-Provenceu, i na njima se mogu naći znakovi nestabilnosti, ali kod većine njegovih slika to nije slučaj. Obično se kao 'stručna' analiza navode krivulje na njegovim slikama, vrtložno nebo, planine koje kao da plešu. Međutim, mnoge od tih slika su zapravo prilično realistični prikaz neobičnih brda oko Saint-Rémya ili oblaka. U tu 'jednadžbu' treba uvesti i umjetničke slobode, a ne nekontrolirane ispade problematičnog uma.

Van Goghova posljednja slika je 'Žitno polje s vranama'

Više od stoljeća ova slika naslikana 1890. smatrala se umjetnikovim posljednjim djelom, najviše zbog naslućene zle sudbine na toj impresivnoj umjetnini. Tome je pridonijela i činjenica da je pucao u sebe na žitnim poljima oko sela Auvers-sur-Oise. Van Goghov muzej u Amsterdamu je, međutim, kao posljednju njegovu sliku identificirao 'Korijenje stabala'.

Van Gogh se nije ubio, nego je ubijen

Teza da je Van Gogh bio ubijen je moderni mit, koji se prvi put detaljnije razmatrao u slikarevoj biografiji koju su 2011. napisali Steven Naifeh i Gregory White Smith. No, teorija je - kako to obično biva s modernim teorijama urote - pogrešna. Sve ključne osobe oko Van Gogha koje su svjedočile njegovim posljednjim tjednima - brat Theo, dr. Paul Gachet i najbliži prijatelj Emile Bernard - govore o samoubojstvu. S obzirom da su katolička crkva i cijelo francusko društvo samoubojstvo smatrali grijehom, vlasti bi se sigurno pozabavile tim događajem da su sumnjale u ubojstvo.

Van Gogh je umro nepriznat

Ovo je definitivno netočno. Premda je njegova slava bila dijelom ograničena na avangardne krugove u Parizu, te dijelom u Bruxellesu, Haagu i Amsterdamu, u posljednjim godinama života sve su ga više priznavali i poštovali. Slike su mu redovito prihvaćane na skupnim izložbama, a o njemu se pisalo u desecima članaka u francuskim novinama i časopisima. Da je poživio još koju godinu, sasvim je sigurno da bi dočekao priznanje kakvo je zasluživao.