Djelo je prvi put objavljeno kao serijal u novinama 'Le Siècle' još 1844., no nakon što su zgode kraljevskih vojnika postigle senzacionalan uspjeh, konačno su ipak skupljene i tiskane u knjizi. Romantični roman pun scena mačevanja i raskošnih odora vrti se ponajviše oko mladića d'Artagnana koji je iz rodne Gascogne stigao u Pariz kako bi se priključio najelitnijim kraljevskim borcima, mušketirima. Na tom putu sprijateljio se i dijelio brojne pustolovine s Athosom, Porthosom i Aramisom, vjernim vojnicima kralja Louisa XIII.

Svega je Dumas u svom romanu ubacio, uključujući posebno tadašnje političke prilike u Francuskoj. Tako se četvorka stalno sukobljava s ondašnjim premijerom, kardinalom de Richelieuom i njegovim agentima, posebno grofom od Rocheforta i tajanstvenom ljepoticom gospom de Winter, a sve ne bi li spasili čast kraljice Ane od Austrije. Vjerojatno dobar dio svoje bezvremenske popularnosti 'Tri mušketira' i duguju toj mješavini političkih i romantičnih intriga koje zaokupljaju maštu stalno novih generacija.

Inače, za neupućene, mušketiri su bili pripadnici elitne i kralju podređene i odane postrojbe čije je puno ime 'mušketiri vojnog domaćinstva francuskog kralja' (bolje zvuči na francuskom: Mousquetaires de la maison militaire du roi de France), a ime su dobili po mušketama, puškama kojima ih je opremio Louis XIII.

No, kolikogod bilo natopljeno romantiziranim prikazima, 'Tri mušketira' imaju svoje temelje u stvarnoj priči. Naime, osoba koja je inspirirala Dumasa za lik d'Artagnana doista je postojala. Njegovo ime bilo je Charles de Batz de Castelmore, i bio je poznat baš kao d'Artagnan, a dosegao je čin kapetana mušketira kraljevske garde. Slavu je stekao kao jedan od pratitelja kralja Louisa XIV. na njegovom putovanju kroz Francusku na vjenčanje sa španjolskom princezom, Marijom Terezom Austrijskom. Bio je poznat i kao tamničar kraljevskog ministra financija Nicolasa Fouqueta od 1661. do 1664., kad je ovaj bio osuđen za utaju. Naime, d’Artagnanovo ime spominje se u pismima Fouquetove prijateljice, Madame de Sévigné.

Alexandre Dumas je inspiraciju za svoj roman dobio čitajući memoare Charlesa de Batza de Castelmorea, koje je pod naslovom 'Mémoires de M. d’Artagnan' 1700. napisao Gatien de Courtilz de Sandras. Bilo je to 27 godina nakon smrti 'pravog' d'Artagnana. Jasno, u skladu s trendovima svoga vremena, Dumas je uz mnogo stvarnih elemenata u 'Tri mušketira' prikazao život i pustolovine mušketirskog kapetana s puno mašte, dodajući ponekad uistinu fantastične zgode.

Očekivano, nakon senzacionalnog uspjeha prvog romana koji pokriva događanja od 1625. do 1628., Dumas je nastavio pisati o mušketirima. Pritom je pokazao zavidnu marketinšku vještinu, pa je u predgovoru prve knjige tvrdio da je priču utemeljio na rukopisima koje je 'otkrio' u nacionalnoj knjižnici. Jasno, ti navodno izgubljeni rukopisi zapravo su bili spomenuti memoari, objavljeni oko 140 godina ranije.

Godinu dana nakon prvog romana, napisao je i u nastavcima objavljivao novi, nazvan 'Dvadeset godina kasnije', koji je pokrivao vrijeme od 1648. do 1649. Na koncu, pune dvije i pol godine (1857-1850) u nastavcima je izlazio, a potom skupljen i u knjigama, treći dio, 'Vikont od Bragelonnea: Deset godina kasnije', sa zbivanjima 1660-1673. Ovaj treći nastavak sastoji se zapravo od tri romana, kasnije objavljivana i adaptirana i odvojeno, pod naslovima 'Vikont od Bragelonnea', 'Louise de la Vallière' i 'Čovjek sa željeznom maskom'. Danas se svih pet romana često nude i kao komplet 'D'Artagnan Romances'.

Dumas je planirao nastaviti pisati, pa postoji i 'Crvena sfinga', roman kojeg je pisac ostavio nedovršenim nakon 75 napisanih poglavlja. U njemu se priča nastavlja, ali bez ijednog od mušketira, glavni likovi su kardinal Richelieu, kraljica Ana i kralj Louis XIII., te novi junak, grof od Moreta, utemeljen na stvarnoj osobi Antoineu de Moretu). Taj je roman u Francuskoj prvi put objavljen tek 1946., s pridodanom Dumasovom novelom 'Golubica'.

Nakon Dumasove smrti 1870., nekoliko nastavaka napisali su drugi pisci, manje ili više se oslanjajući na originale. Najmaštovitiji je bio stanoviti Paul Mahalin, koji je 'Portosovog sina' mrtav-hladan objavio i prodavao potpisanog kao - Alexandre Dumas.

Otkako su romani objavljeni, doživjeli su bezbrojne adaptacije, a prvu kazališnu izvedbu napravio je 1845. osobno Dumas. Nakon skoro trideset filmova i desetak televizijskih verzija, za ovu godinu najavljena je nova filmska adaptacija, čija je francuska premijera zakazana za travanj. Režirao je Martin Bourboulon, očito zaljubljen u velike francuske priče, 2021. je snimio biografski 'Eiffel'. Kao mušketiri pojavljuju se François Civil (d’Artagnan), Romain Duris (Aramis), Vincent Cassel (Athos) i Pio Marmai (Porthos).