Riječ je o golemom području koje zauzima trećinu teritorija zemlje ali na kojemu živi samo oko šest milijuna ljudi, odnosno manje od desetine ukupnog broja stanovnika Francuske. Demografi su za taj pojas niske gustoće naseljenosti - koji se proteže od departmana Meuse na sjeveroistoku do Landesa na krajnjem jugozapadu zemlje - smislili prikladan naziv 'Diagonale du vide', odnosno, Prazna dijagonala.

Gustoća naseljenosti Francuske i inače nije visoka u usporedbi s drugim zapadnoeuropskim državama. Primjerice, sa 119 stanovnika po četvornom kilometru, Francuska daleko zaostaje za Njemačkom u kojoj žive 234, ili Velikom Britanijom koja ima 280 stanovnika po četvornom kilometru, a da ni ne spominjemo Nizozemsku koja sa svojih 520 stanovnika po četvornom kilometru predstavlja pravu ljudsku košnicu.

Međutim, u usporedbi s ionako slabo naseljenim ostatkom Francuske, Prazna dijagonala djeluje poput prostora lišenog ljudi, zbog čega su je neki stručnjaci nazvali i 'francuskom pustinjom'. Dakako, taj golemi teritorijalni pojas koji presijeca zemlju daleko je od prave pustinje, no kako je uopće došlo do te ruralne depopulacije? Zašto je središnja Francuska unatoč plodnoj zemlji i povoljnim klimatskim uvjetima relativno slabo naseljena?

Gubitak stanovništva počeo je još u napoleonskim vremenima, a prvi ga je primijetio i opisao francuski matematičar, ekonomist i političar Charles Dupin u svojoj raspravi 'Forces productives et commerciales de la France' iz 1837. godine. On je bio jedan od prvih demografa koji je pokušao objasniti taj proces.

Ukratko, francuska ruralna područja počela su se prazniti zbog industrijalizacije i urbanizacije. Ti su fenomeni pogodili Francusku ranije nego većinu drugih europskih zemalja, a razlog za to je - Pariz. Stoljećima je grad na Seini, na štetu ostatka zemlje, kao nijedna druga europska prijestolnica privlačio talentirane ljude i kapital. Oduvijek izrazito centralizirana država, Francuska je još od vladavine kralja Luja XIV. svjesno privlačila ambiciozne ljude iz čitave zemlje u Pariz, koji je stoljećima bio glavni izlog francuske moći i prestiža, 'prijestolnica svijeta'.

To se nije promijenilo ni nakon Francuske revolucije. Naprotiv, kao radikalni zagovornici prosvjetiteljstva, rani revolucionari i republikanci zazirali su od tradicionalnog sela i preferirali urbanu vrevu modernih gradova. Geograf Jean-Francois Gravier u svojoj je poznatoj studiji iz 1947. napisao da se urbana aglomeracija Pariza stoljećima nije ponašala kao metropola koja oživljava svoje zaleđe, već kao monopolist koji konzumira energiju čitave nacije. Zbog znatno niže stope nataliteta, Pariz je bio 'urbano čudovište koje je Francusku svake godine lišavalo tri puta više ljudskog kapitala nego alkoholizam'.

Politički centralizam doveo je do ekonomske koncentracije, što je osobito pogodilo središnja područja zemlje u kojima nije bilo većih urbanih centara. Francuska je vlada nakon Drugog svjetskog rata poduzela niz aktivnosti na oživljavanju Prazne dijagonale, ali ti pokušaji nisu bili previše uspješni pa je trend gubitka stanovništva nastavljen. Neka područja imaju više umrlih nego rođenih, u nekima se više ljudi odseljava nego što se doseljava, a u većini se odvijaju oba ta procesa.

Prazna dijagonala nipošto nije jedini dio ruralne Francuske koji pati od pada stanovništva. Štoviše, dijagonala se proteže i dalje prema jugozapadu i uključuje velike dijelove Španjolske i Portugala koji su također dio ruralne Europe koja pati od naizgled beskonačnog propadanja.

Neki su demografi ustvrdili da je sam naziv 'Prazna dijagonala' – zbog svoje negativne konotacije - jedan od razloga za depopulaciju tog područja. Predložili su da se koristi alternativni naziv 'Dijagonala niske naseljenosti'. Međutim, opravdano se sumnja da bi to bilo od ikakve pomoći.