Mnogi znaju priču: događa se u društvu koje je potpuno zabranilo sve knjige i u kojem specijalne postrojbe pale svaki primjerak koji nađu, kažnjavajući načitane prijestupnike. Kad se 1953. pojavilo ovo kapitalno djelo znanstvene fantastike, od pada Trećeg rajha bilo je prošlo manje od deset godina, ali čak ni Hitler nije potpuno zabranio pisanu riječ (ne kažemo da nije maštao o takvom gušenju kulture). Bradburyjevo remek-djelo bavi se vrlo sličnom vrstom totalitarizma, a od pojave prvog izdanja traju nagađanja na koje se društvo pisac referirao tako okrutnim opisom.

Prva asocijacija su, naravno, nacizam i fašizam s njihovim užasavajućim iracionalizmom. No kad je objavljen, 1953., roman je itekako ukazivao i na sovjetsku verziju državne represije i Staljinov kvazikomunizam, bez obzira što je i tamošnja komunistička partija dozvoljavala tiskanje knjiga, makar uz stroga ograničenja. Kultura je, doduše, žilava biljka, pa je čak i u najgorim danima SSSR-a (kao i u nacističkoj Njemačkoj) zabranjena literatura živjela kroz ilegalno nakladništvo i memoriju čitatelja. Sjetimo se, uostalom, slavne rečenice u 'Majstoru i Margariti' Mihaila Bulgakova: 'Rukopisi ne gore.'

'Velika literatura je vatrootporna. Ona nadživi kritičare, cenzore, čak i protok vremena', pisao je Bulgakov, koji je 1929. spalio vlastiti dnevnik kad ga je otkrila tajna služba NKVD. Kasnije je spalio i rukopis svog kapitalnog djela, a onda ga rekonstruirao po sjećanju.

Na sličan način funkcionirali su i pobunjeni intelektualci u Bradburyjevom romanu, koji nauče napamet cijele knjige da bi jednog dana mogli rekonstruirati pisanu kulturu. Totalitarni režimi onoga vremena itekako su, dakle, mogli poslužiti velikom piscu kao predložak. No u jednom radijskom intervjuu 1956., tri godine nakon prvog izdanja, sam Bradbury je iznenadio sve: glavni kontekst njegove knjige bila je antikomunistička paranoja u SAD-u u ranim pedesetima.

'Mnogo ljudi plašilo se vlastite sjene, postojala je prijetnja da će se knjige spaljivati, a mnogo ih je uklonjeno s polica u knjižnicama', rekao je tada Bradbury. Nije naodmet spomenuti da je i njegova knjiga, kao i cijeli distopijski žanr koji je predstavljala, bila predmet istraživanja tada svemoćnog FBI-a.

Kad je knjiga izašla, bila je napravljena posebna verzija, u skladu sa sadržajem i strahom koji budi. Naime Bradburyjev izdavač Ballantine objavio je ograničenu seriju od 200 rukom autora potpisanih primjeraka te s koricama napravljenim od azbesta kako ne bi mogle biti spaljene. Jasno, tih 200 komada danas su iznimno tražena roba među kolekcionarima pa im cijena na aukcijama doseže i do 20 tisuća dolara. To što stranice knjige ipak mogu izgorjeti, jer su napravljene od papira, nimalo ne smeta onima koji žele imati takav dragulj. Teško može biti bolje manifestacije onoga o čemu roman govori, strahovima koje je budila sredina 20. stoljeća, od azbestom 'oklopljenih' knjiga.

Svih ovih desetljeća 'Fahrenheit 451' (naslov se odnosi na temperaturu u fahrenheitima na kojoj papir gori) doživio je bezbroj izdanja i referenci na sadržaj, a snimljena su i dva filma, vrlo dobri iz 1966. u režiji Francoisa Truffauta i sasvim promašeni i neuspješni remake iz 2018.

Što danas možemo naučiti od 'Fahrenheita 451'? Mnogi bi uprli prstom na ograničenja i preispitivanje što ih donosi politička korektnost i 'woke kultura', no modernom svijetu u 21. stoljeću mnogo je veća prijetnja more (dez)informacija kojima smo svakodnevno izloženi. Tolika produkcija pisane riječi po mnogima djeluje destimulirajuće na čitalačke navike, pa je unatoč golemom broju novih knjiga u cijelom svijetu dominantan trend pad čitanja. Ili, kako bi rekao sam Bradbury: 'Ne trebate spaliti knjige da biste uništili kulturu. Dovoljno je navesti ljude da ih prestanu čitati.'

Tu se krije još jedno — po mišljenju autora — pogrešno čitanje 'Fahrenheita 451'. Kako je govorio u svojim poznim godinama, roman je alegorija, simbolički prikaz društva koje postaje sve gluplje, represivnije i destruktivnije. Po tome bi spalitelji knjiga bile snage koje skreću pažnju javnosti lažima, poluistinama ili sumnjivim 'zamjenama' za znanje. Kad je to govorio, Bradbury je glavnu krivicu svaljivao na televiziju, ali bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi komentirao — da je doživio — eru 'pametnih telefona'.