Povjerenje je važan dio svih ljudskih odnosa. Neki nam ljudi povjerenje ulijevaju na prvu, dok smo prema drugima instinktivno nepovjerljivi. Jeste li se ikada zapitali zašto ste skloni nekim ljudima vjerovati više nego drugima? Što je to što, kad nekoga tek upoznate, daje signal vašoj podsvijesti da je ta osoba u redu, ili da nije?
Nedavna studija Sveučilišta u Osaki objavljena u časopisu Humanities & Social Science Communications sugerira da više vjerujemo nekome koga smo tek upoznali ako njegovo lice nalikuje našem, ali pod uvjetom da je riječ o osobi istoga spola. Naime, studija je također pokazala da to pravilo ne vrijedi za osobe suprotnoga spola.
vezane vijesti
Znanost povjerenje koje drugi izazivaju u nama povezuje s aktivacijom amigdale, poznate i kao 'emocionalni čip mozga', koja ima ključnu ulogu u stvaranju i procesuiranju emocija, a napose emocije straha.
Japanska je studija obuhvatila 100 muškaraca i 100 žena dobi između 19 i 24 godine starosti. Fotografirali su ih s neutralnim izrazima lica i bez ikakvih dodataka, naočala, naušnica ili slično. Uvećane fotografije lica potom su prvo dali na procjenu eksperimentalnoj skupini od 30 žena i muškaraca iste dobi. Oni su trebali ocijeniti koliko im se lica na fotografijama čine vjerodostojnima te bi li im povjerili svoj novac. Pozitivan odgovor je kodiran rezultatima studije kao znak povjerenja, a negativan kao nepovjerenje.
Rezultati studije pokazuju da su sudionici automatski izračunavali sličnost prikazanih nepoznatih lica sa svojim. Štoviše, analiza podataka pokazala je da su bili sigurniji u lica koja nalikuju njihovima kada su bili istog spola.
No zašto sličnost s nama samima utječe na percepciju pouzdanosti ili stupnja povjerenja? Jedno od mogućih objašnjenja moglo bi biti psiho-biološke prirode.
Istraživanja mozga koje su 2002. proveli znanstvenici J.S. Winston, te 2007. Andrew D. Engell, objavljena u časopisima Nature, odnosno, Journal of Cognitive Neuroscience, pokazala su da se aktivnost amigdale intenzivira pred licima koja se smatraju nepouzdanima. Prethodna studija Ralpha Adolphsa pokazala je da osobe s bilateralnim lezijama amigdale ocjenjuju svako lice koje im se predoči kao pouzdano.
Rezultati najnovije studije impliciraju da se amigdala aktivira pred licima koja ne sliče našem, odnosno, ostaje neaktivirana kada se nađemo pred licima koja izgledaju kao naša.
Dakle, zašto vjerujete ili ne vjerujete određenim licima? Autori japanske studije sugeriraju da slična lica proizvode pozitivnu valenciju. Stoga te ljude ocjenjujete kao samouvjerene i privlačne što, zauzvrat, guši aktivnost vaše amigdale. Posljedično, to lice doživljavate kao vrijedno vašeg povjerenja. Možemo zaključiti da lica koja su slična našima u nama bude osjećaje ugode, a kad smo instinktivno pozitivno indisponirani, skloniji smo nekome pokloniti više povjerenje.
