Neobičan kemijski spoj koji proizvodi bakterija Streptomyces hygroscopicus prvi je put izoliran 1972. godine u uzorcima tla uzetima s Uskršnjeg otoka. Izvorno je nazvan rapamicin prema Rapa Nuiju, domorodačkom nazivu tog izoliranog pacifičkog otoka, a danas je poznat i kao sirolimus.

U početku se smatralo da bi mogao biti dobar antibiotik, ali se ubrzo pokazalo da ima imunosupresivna svojstva te se danas — pošto ga je 1999. odobrila američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) — koristi kao lijek za sprječavanje odbacivanja presađenih organa, te za oblaganje koronarnih stentova. Rapamicin je također pokazivao svojstva koja bi se mogla koristiti u liječenju nekih oblika raka, a tijekom proteklog desetljeća sve je više laboratorijskih pokusa počelo sugerirati da bi rapamicin mogao biti 'lijek' protiv starenja.

Naime, uzimanje rapamicina značajno je produživalo životni vijek laboratorijskih životinja: crva, vinskih mušica i zamoraca. Dakako, te je rezultate bilo nemoguće primijeniti na ljude jer bi dugotrajna uporaba imunosupresivnog lijeka uzrokovala čitav niz negativnih nuspojava, čak i pri vrlo niskim dozama. Nova studija nedavno objavljena u časopisu Nature Aging pokazala je da bi kratkotrajno uzimanje tog lijeka u ranoj odrasloj dobi moglo biti najučinkovitiji način za produljenje ukupnog životnog vijeka.

Tim znanstvenika s Instituta Max Planck za biologiju starenja iz Koelna u Njemačkoj upitao se mogu li se ikakve prednosti rapamicina za produljenje života postići kraćim razdobljima doziranja u određenim trenucima tijekom života.

'U dozama koje se koriste klinički, rapamicin može imati neželjene nuspojave, ali za upotrebu lijeka u prevenciji starenja, one moraju biti nepostojeće ili minimalne', objavila je voditeljica studije Paula Juričić i dodaje: 'Stoga smo htjeli saznati kada i koliko dugo trebamo davati rapamicin kako bismo postigli iste učinke kao kad ga dajemo doživotno'.

U prvim pokusima tim je koristio vrstu vinske mušice koja se obično koristi u istraživanjima lijekova protiv starenja jer njezin kratak životni vijek nudi dobar uvid u učinke bilo koje specifične intervencije za produljenje života. Tim znanstvenika iz Kölna odmah je došao do zapanjujućeg otkrića: davanje rapamicina mušicama na kratko vrijeme u prvih nekoliko dana života bilo je jednako učinkovito u produljenju životnog vijeka kao i doživotna primjena.

Nadalje, utvrđeno je da početak liječenja rapamicinom u bilo kojoj drugoj kasnijoj fazi života nije bio tako učinkovit u produljenju životnog vijeka, a početak liječenja rapamicinom kasno u životu bio je potpuno neučinkovit.

'Dakle, pamćenje na rapamicin aktivira se prvenstveno u ranoj odrasloj dobi', tvrdi koautor studije Thomas Leech.

Znanstvenici su zatim prešli na pokuse s miševima kako bi istražili ideju o 'rapamicinskom pamćenju' kod sisavaca. U slučaju laboratorijskih miševa mjerili su biomarker LBP čija razina neprestano raste kako organizam stari. Kad je miševima davan rapamicin u dobi od oko tri mjeseca, njihove razine LBP-a ostale su niske i u dobi od 12 mjeseci. Štoviše, razine LBP-a kod miševa bile su slične bez obzira na to jesu li primali rapamicin čitavog života ili samo kratko razdoblje u dobi od tri mjeseca.

Istraživanje dakle sugerira da bi uzimanje rapamicina u mladoj dobi mogao biti učinkovit način produljenja života, a sve to bez štetnih nuspojava neizbježnih kod dugotrajnog uzimanja tog lijeka. Ipak, dokazivanje ovog učinka kod ljudi neće biti nimalo jednostavno. Kliničko ispitivanje učinka rapamicina moralo bi trajati gotovo jednako dugo koliko traje i ljudski vijek, dakle možda i čitavo stoljeće. Stoga će se znanstvenici u budućim ispitivanjima morati fokusirati na mjerenje ljudskih biomarkera, a nama preostaje da pričekamo rezultate. Ako dovoljno dugo poživimo.