Tvornica Kulture, Johann Franck, Pepermint, Gjuro2, Beertija, Klub, Vinyl – istina, neki od njih više ne postoje - samo su neka od mjesta za izlazak koja su svoj izgled, ali i glazbenu ponudu, mogla zahvaliti Caku.

Zagrebački dečko Nedjeljko Mikac kao tinejdžer se počeo baviti glazbom, a kad je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti najprirodnije je bilo da te svoje dvije ljubavi – likovnost i glazbu - spoji u profesionalnu karijeru. Osim što se ostvario kao uspješan likovni umjetnik, radio je filmsku scenografiju, bavio se produkt dizajnom i dizajnom interijera, te organizirao glazbena događanja - od legendarnog Under City Ravea prije tridesetak godina, do drive-in koncerta na aerodromu tijekom prvog pandemijskog lockdowna - a prije desetak godina osnovao je 'psihodelični breakbeat punk bend' Discoherniju.

Uredili ste interijere nekolicine kultnih mjesta u Zagrebu, poput Johanna Francka, Tvornice, Beertije, Vinyla. Na koji ste interijer najponosniji? Svima je zajednički industrijski stil, svojevrsna 'steampunk' reminiscencija s aluzijama na pop kulturu. Otkud inspiracija?

- Svaki prostor je specifičan i izazov za sebe i ima neku svoju priču. Sigurno je da mi je drago da sam imao priliku biti dio realizacije nekih projekata poput primjerice 'Johanna Francka', koji je glavna gradska kavana, koji ima takav povijesni značaj, direktnu poveznicu s Bauhausom. Sigurno da mi je drago da smo tamo mogli ispričati priču o Mies van den Roheu i njegovom stolcu koji je bio dio interijera kavane tridesetih godina. O Budickom, o ljekarni 'K crnom orlu' uz čije se ime vezuje unuk samog Dantea. Dobar je osjećaj kad kroz uređenje interijera možeš progovoriti o dubljim i važnim stvarima i na taj način poslati neku poruku. Uvijek se trudim pružiti višeslojnost iščitavanja, ispričati neku priču, imati opravdanje za neki predmet koji sam inkorporirao u neku instalaciju koja je dio prostora.

Sa svojim bendom Discohernijom nastupili ste između ostaloga i kao predgrupa Gang of Four, na INmusicu. Koji koncert pamtite kao najbolji?

- Svaki javni nastup priča je za sebe i zaokružen doživljaj koji kreće s pripremama pa završava naklonom, ispunjen očekivanjima, adrenalinom, svaki je poseban na svoj način i zbog nečega. S Discohernijom smo tako postavili stvari da za svaki nastup odredimo neki novi zadatak, bilo da je to suradnja s nekim, uvođenje novih dionica, novih aranžmana, novih zvukova, tako da je svaki nastup priča za sebe. Druga je specifičnost što na koncertima uvijek ulazimo u zonu improviziranja i eksperimentiranja, postojeći aranžmani nam služe samo kao osnova i to je svaki put jednako uzbudljivo. S te strane bih možda mogao izdvojiti nastup u Kulturnom centru Mesnička kada je gošća bila Aklea Neon. Imali smo probu doslovno 15 minuta pred nastup i odlučili da smo spremni za koncert koji je bio jedan veliki fusion i jam session.

Kako gledate na ljubav mlađih generacija prema 'cajkama'? Čini se da urbana glazba sve više postaje zanimacija neke izolirane manjine. Ili je oduvijek bilo tako? Mijenja li se ukus publike ili je oduvijek bio isti? Kažu da su se i osamdesetih u klubovima po predgrađima puštali narodnjaci...

- Uvijek je sve isto, odnos mlađih generacija i establišmenta: to je uvijek isto. Mijenjaju se samo okolnosti koje donosi novo vrijeme. Paradoks je da je slušanje 'cajki' u našim okvirima čak i neki otpor društvenom okviru gdje se takva glazba osuđuje, pa nešto što je gotovo zabranjeno postaje način izražavanja bunta i otpora. S druge strane to je mega trend, usudio bih se ići tako daleko i reći da su 'cajke' sada u istoj ravni sa svjetskim trendom i glazbenim obrascima 'trapa'. U trapu postoje etno elementi a glazbena produkcija 'cajki' je istovjetna trapu. Tu nema mjesta snebivanju i zgražanju, naprosto je to tako, to je odraz duha vremena.

Kompletan članak pročitajte u tiskanom izdanju Jet-set magazina koji se na kioscima pojavljuje krajem mjeseca