Pretpostavka po kojoj talibanima treba nekoliko godina da bi zauzeli veći dio Afganistana također se rasplinula u samo nekoliko dana. Brzina kojom napreduju talibani manje je rezultat njihove snage koliko slabosti afganistanske vojske koju su dva desetljeća gradili Amerikanci. Analitičari pokušavaju shvatiti što se dogodilo; kako je moguće da obavještajne službe najjačih država nisu bile u stanju realno procijeniti situaciju na terenu te predvidjeti rasplet događaja nakon povlačenja stranih trupa? Javnost i političari su iznenađeni, no pitanje je koliko se zaista nije znalo i koliki je zaista faktor iznenađenja u ključnim centrima moći. Odluka SAD-a bila je povlačenje bez obzira na posljedice i to je jedino sada važno.

Jedna od posljedica jest val migracija koji će uslijediti iz Afganistana. Tko može očekivati pritisak na svoje granice? Uz susjedne države, EU svakako. Već sada u Pakistanu i Iranu ima oko četiri milijuna afganistanskih izbjeglica. Broj stanovnika Afganistana iznosi gotovo 40 milijuna. Sirija je imala 20 milijuna stanovnika kada je krenuo rat u toj zemlji i sjećamo se kakve je sve posljedice za politiku EU-a imala izbjeglička kriza 2015. i 2016. godine.

Zatvorena vrata

Scenarij u kojem EU otvara svoje granice za izbjeglice iz Afganistana nije realan u sadašnjim okolnostima. Kako bi spriječio priljev izbjeglica iz Afganistana, EU je već 2016. godine postigao sporazum o proglašenju sigurnosnih zona u Afganistanu, u koje se vraćalo migrante kojima nije odobren azil u EU. Još početkom ovog kolovoza šest europskih država (Austrija, Danska, Njemačka, Grčka, Belgija i Nizozemska), dok su talibani osvajali regiju po regiju, poslalo je pismo Europskoj komisiji zahtijevajući da se postupak repatrijacije izbjeglica iz Afganistana nastavi u dogovoru s afganistanskom vladom. Što učiniti sada, kada afganistanske vlade više nema?

Koliko su ikada bile sigurne sigurnosne zone u Afganistanu, zemlji koju Global Peace Index četvrtu godinu zaredom proglašava najnesigurnijom zemljom na svijetu, govori samo po sebi. Sigurnosne zone koje su bile sve samo ne sigurne, pa i one u kojima se pred očima međunarodne zajednice dogodio genocid, znamo i iz našeg najbližeg susjedstva. Onda u Bosni, a danas u Afganistanu, sigurnosne zone očito manje služe stvarnoj sigurnosti stanovništva u njima, a više kupovini duševnog mira i stvaranju iluzije da se nešto doista čini. Caritas još od 2018. godine upozorava na repatrijaciju afganistanskih izbjeglica upravo zbog nesigurnosti.

Godine 2019. Afganistanci su bili drugi po broju zahtjeva za azilom u EU, a praksa odlučivanja je neujednačena – dok im je, na primjer, zaštita odobravana u postotku od gotovo 94 posto u Italiji, u Bugarskoj je ta brojka bila na četiri posto. EU dakle nije imao, a sada će još manje imati zajednički odgovor na priljev izbjeglica iz Afganistana.

Albanija, Kosovo i Sjeverna Makedonija već su pristali udomiti određeni broj afganistanskih izbjeglica koji su u postupku stjecanja imigracijske vize za SAD. Je li Hrvatska također upitana o tome i, ako jest, kako će odgovoriti?

Erdoganov zid

Imamo li europski plan za priljev većeg broja migranata koji će neminovno uslijediti? Turski predsjednik ovih dana najavljuje dovršetak izgradnje modularnog zida dugačkog gotovo 300 kilometara na dijelu svoje granice s Iranom. Zid bi trebao spriječiti masovni ulazak afganistanskih izbjeglica, a Turska je već ranije optužila Iran da preusmjerava izbjeglice ka Turskoj. Treba razumjeti i to da mnogi izbjeglice iz Afganistana neće htjeti ostati u Iranu zbog vjerskih i etničkih razlika. Mnogi će potražiti utočište u drugim susjednim državama, ali u ovoj situaciji dolazak bliže Europi mnogima će biti jedino rješenje nego ostanak u regiji u kojoj je izglednost mira daleki san.

Dolazak u Europu osobito je bitan generacijama novostasalih obrazovanih Afganistanaca, djevojaka i žena osobito, koje su u posljednjih dvadeset godina živjele u obećanju drugačijeg života. Taj se scenarij sada raspao i čak da talibani ne posegnu za osvetom, da omoguće obrazovanje djevojčica, po svojem svjetonazoru, po tradiciji koju baštine, po vrijednostima kojima se vode, jaz između njihovog i zapadnjačkog shvaćanja individualnih sloboda i ljudskih prava tako je velik da će građanima koji su prihvatili druga društvena pravila biti vrlo teško naviknuti se na novo-staro stanje.

Cinici bi rekli – tako sve i završi kada se igrate tuđim životima. Kada se igrate demokracije u zemlji koja za to nema kapaciteta. Kada ste naivni zapadnjak koji misli da može mijenjati svijet. Kada nemate ključan interes da to što ste započeli i završite. Kada nikada niste mislili ozbiljno. Kada ste bili vođeni samo svojim političkim interesima.

No sve to u ovom trenutku nije važno. Sada je pitanje što učiniti. U ovom trenutku svjetski vođe naglašavaju da je najvažnije spriječiti humanitarnu katastrofu. No ona je već tu. Spriječili je nismo. Sada je pitanje kako ćemo se nositi s njom.