Prije nekoliko sam dana putem Facebooka zaprimila poziv za održavanje sastanka s direktorom jedne tvrtke. Takve pozive, što putem društvenih mreža koje koristim kao poslovne alate, a što putem naše službene e-mail adrese dobivam na dnevnoj bazi. Radi se o osobama ili organizacijama koje zanimaju fondovi EU i koji bi, što mi je potpuno razumljivo, željeli razgovarati s nekim tko se time bavi s ciljem dobivanja prave informacije. Takvih upita dnevno dobijem najmanje pet do 10, što znači da bih većinu svog radnog vremena mogla provesti, informirajući zainteresirane o tome koje su njihove mogućnosti.

Na moju žalost, konzultantski se posao u Hrvatskoj još uvijek percipira kao tzv. prodavanje magle pa bi 95% gore spomenutih interesenata željelo da s njima održim sastanak potpuno besplatno. 'Ma znate, samo jedan sat, ali baš želim gospođu Vela', kaže mojoj voditeljici ureda jedan gospodin. Naravno, tu istu rečenicu čujemo nekoliko puta dnevno, posebice nakon mojih gostovanja u različitim informativnim TV emisijama.

Zato smo, prije skoro četiri godine, otvorili prvi hrvatski portal o EU fondovima kako bi se totalni početnici mogli informirati o ovoj temi i kako bi pronašli natječaje koji ih zanimaju. Sve potpuno besplatno za njih kao korisnike, ali vrhunska je tlaka čitati nekakve članke o nekakvim EU fondovima jer je realnije očekivati da ti konzultant s više od 10 godina iskustva besplatno priča o tvojim mogućnostima (plaću te iste osobe će platiti tko zna tko, dok on provodi vrijeme u besplatnom dijeljenju svog know-how-a).

Nedavno sam, na poziv jednog gradonačelnika s kojim surađujemo u jednom projektu, došla na sastanak ovlaš razgovarati o projektima toga grada. Uglavnom ne putujem na takve sastanke bez naknade, ali sam ovoga puta učinila iznimku jer se dobro poznajemo i već surađujemo pa sam ocijenila da bi to bilo okej. Isti mi je pod nos tutnuo studiju izvodljivosti koju je platio konkurentskoj konzultantskoj kući i rekao da mu se čini da to baš i nije najbolje, ali da bi on htio čuti stručno mišljenje. Naravno, besplatno jer je to, kako je on rekao, u interesu mene i moje tvrtke jer će on možda u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti odlučiti i nama platiti da napravimo studiju za neki njegov projekt.

U toj sam studiji, nakon doslovno tri minute prelistavanja, našla nekoliko grešaka koje ne bi napravio student ekonomije koji je prvi puta čuo za ekonomsko-financijsku analizu, ali nije na meni da komentiram rad kolega konzultanata, nego da svoj posao napravim najbolje što mogu. U konkretnom bi slučaju gradonačelniku savjetovala da uopće ne radi (i ne plaća) studiju jer projekt koji je u njoj razrađen nikada neće dobiti sredstva iz fondova EU. Dakle, uštedjeli bismo mu nekoliko desetaka ili stotina tisuća kuna za nepotrebnu studiju.

Isto sam tako prije nekoliko dana vlasnici velike tvrtke koja prodaje računalnu opremu savjetovala da se ne javlja na jedan natječaj otvoren za mala i srednja poduzeća jer su šanse da prođe izuzetno male i gotovo nemoguće. Toj smo klijentici uštedjeli desetke tisuća kuna koliko bi koštala priprema projektne dokumentacije, ali i vrijeme koje bi ona i njezin tim izgubili u pripremi.

O tome kakav je stav javnosti prema savjetnicima govori i sljedeći primjer.

Prošloga sam tjedna točila benzin na jednoj benzinskoj postaji. Kada je gospodin, prilikom naplate, shvatio da imam tvrtku koja se bavi fondovima EU; počeo me ispitivati o svojoj kući u Lici, uredno uzevši moju kreditnu karticu i uredno mi naplativši benzin. Dakle, benzin košta, a znanje i iskustvo su besplatni.

Upravo takva percepcija znanja u Hrvatskoj je ono što koči brojne organizacije, posebice one u javnom sektoru, od napretka. Ne cijene tuđe znanje, očekuju da im ljudi rade besplatno i onda se čude kad rezultati toga rada izgledaju katastrofalno.

Upravo to je razlog zbog kojega ne želim raditi besplatno i zbog kojega kolegice i kolege konzultanti koji su kvalitetni također neće raditi besplatno jer naše znanje i vrijeme su naš proizvod. To je naš benzin, kruh, knjiga ili bilo koji drugi proizvod koji možete kupiti.

Jedina je razlika što klijenti ponekad smatraju da su naše usluge neopipljive, ali mislim da je ušteda tvrtke koju nismo poslali na natječaj vrlo opipljiva, ušteda koju bi napravio gradonačelnik da je uzeo kvalitetnijeg konzultanta bi također bila opipljiva, a kad dobijete novac iz fondova EU za svoj projekt nastaje vrlo opipljiva razlika na vašem poslovnom računu.

I baš zbog tih opipljivih razlika držim da nije moja obveza sjesti u auto ii otputovati na drugi kraj države, platiti si benzin i dnevnicu da bih besplatno savjetovala nekoga tko svoju plaću uredno prima iz državnog ili lokalnog proračuna, što god da drugi o tome mislili.

Ako želite kvalitetu i poštenje, onda je to vrijedno koje kune, a ako vam je drže plaćati nepotrebne studije i dokumentaciju, be my guest, rekli bi Ameri.