Rastuće nepovjerenje između Njemačke i Europe s jedne strane i Sjedinjenih Država s druge, rezultat je konfuzne politike američkog predsjednika Donalda Trumpa koji učestalo demonstrira nepoznavanje vanjske politike i diplomacije. Trump je to još jednom pokazao prilikom prošlotjednog summita Sjevernoatlantskog saveza u Bruxellesu, kada je ponovo prozvao saveznike zbog nedostatnih izdataka za financiranje vlastitih vojnih snaga, većinu njih indirektno optužio da Americi duguju novac za obranu te odbio izrijekom potvrditi američku predanost kolektivnoj obrani.

Gorke opaske američkog predsjednika pokazale su se višestruko neproduktivnima jer su percipirane kao izdaja povjerenja među saveznicima te su narušile sliku Sjedinjenih Država kao pouzdanog partnera i unijele dvojbu oko američkog vodstva unutar NATO saveza. U slučaju da se Amerika pod Donaldom Trumpom uistinu distancira od europskih poslova i nadziranja europskog poretka, nastat će vakuum koji bi vrlo lako mogla ispuniti upravo Njemačka. Budući da Velika Britanija napušta Europsku uniju, a Francuska nema ni kapaciteta ni volje za europskim vodstvom, Njemačka se nameće kao prirodni predvodnik.

Gotovo tri desetljeća nakon pada Berlinskog zida, Njemačka se prometnula u gospodarskog i političkog lidera Starog kontinenta s izglednim monopolom na uređivanje europskog poretka. Njemačka je igrala središnju ulogu u suzbijanju financijske i gospodarske krize te se pozicionirala kao motor europskog rasta. Zahvaljujući snažnom gospodarskom rastu, ovladavanju financijskom moći, širenju političkog utjecaja i stvaranju europske međuovisnosti, polako je preuzimala vodeću ulogu na kontinentu. Berlin se pozicionirao kao svojevrsna prijestolnica Europe, a neke od najznačajnijih odluka koje se tiču europske budućnosti donose se upravo u Njemačkoj. U političkom i ekonomskom smislu, Njemačka je danas najmoćnija zemlja Starog kontinenta.

Smještena u njegovu samom središtu, Njemačka je iskoristila povoljan geografski položaj kako bi se pozicionirala kao poveznica zapada s istokom te Skandinavije s Mediteranom. Njezine snažne veze sa susjedima omogućile su joj ulogu medijatora različitih političkih, društvenih i ekonomskih stajališta koja prevladavaju u europskim zemljama. Partnerski odnos s većinom europskih država Njemačku je učinio središtem geopolitičke stabilnosti kontinenta. Njezina snaga i stabilnost uvelike počivaju na dobrom geopolitičkom i geostrateškom položaju koji joj omogućava da se pozicionira kao europsko sidrište iz kojega može upravljati europskim poretkom i odbacivati pretenzije drugih sila.

Utjecaj njemačke na kreiranje europskih politika nije ograničen samo na gospodarsku i političku sferu, nego je prisutan i na sigurnosnom polju. Nakon desetljeća suzdržanosti, Berlin se pokazuje spremnim preuzeti vodeću poziciju u upravljanju europskom vanjskom i sigurnosnom politikom. Ratovi pred vratima Europe, izrazita prijetnja globalnog terorizma i izbjeglička kriza zazivaju aktivni angažman u sigurnosnim i obrambenim pitanjima. Nova uloga Njemačke u preuzimanju odgovornosti u vanjskim i sigurnosnim pitanjima, vidljiva je u pokušaju postizanja mira u Ukrajini, upućivanju dijela vlastitih trupa u baltičke zemlje, slanju oružja kurdskim milicijama koje se bore protiv takozvane Islamske države te igranju uloge medijatora između Moskve i Bruxellesa, uz istovremeni pokušaj stvaranja europske ravnoteže spram Rusije.

Njemačka strategija nacionalne sigurnosti počiva na dvama temeljima. Prvi se odnosi na njezinu spremnost za preuzimanje aktivnije uloge u pitanjima europske sigurnosti i obrane, dok drugi navodi da njezin međunarodni angažman neće odstupati od politike suradnje s Europskom unijom, Ujedinjenim narodima i Sjevernoatlantskim savezom. Njemačka se tako pokazuje spremnom za institucionalnu suradnju kako bi postala sila koja ujedinjuje Europu i Zapad.

Njemačka vojska je također inicirala integraciju vojnih snaga drugih europskih država u svoje redove. Brigade iz Nizozemske, Rumunjske i Češke pridružile su se ili će se pridružiti Bundeswehru, što pridonosi izgradnji europske mreže malih i učinkovitih vojnih postrojbi pod njemačkim kišobranom. Pored toga, s manjim europskim državama dijeli resurse u zamjenu za korištenje njihovih trupa. Iako se integracija i suradnja odvijaju potiho, vidljivije njemačko vodstvo samo je pitanje vremena. S obzirom na to da se struktura europskog poretka kreće prema multipolarnom uređenju, Njemačka kao srednje velika sila postaje utjecajnija i neovisnija u vođenju vanjske i sigurnosne politike. Za sada se ipak i dalje ustručava ozbiljnije pozicionirati kao odlučan vojni i strateški igrač te daje prednost diplomaciji nad silom.

Nastupajući prvenstveno s pozicije gospodarske, industrijske i političke sile, Njemačka je u prilici odigrati odlučujuću ulogu u kreiranju novog europskog poretka. Mudrim korištenjem svoje moći, Njemačka može ujediniti interese europskih partnera i pridobiti ih da rade u skladu s njezinom vizijom europskog poretka. Rastuća uloga Njemačke u upravljanju krizama omogućila joj je da akumulira političku moć i snažan utjecaj na europske poslove. Novostečena pozicija također joj je omogućila da u sudjelovanju u kreiranju europskih politika i nametanju vlastitih pravila zemljama ovisnima o njemačkoj i europskoj pomoći, nastupi s položaja arogantnog lidera.

Uspon Njemačke prema dominantnoj poziciji u Europi ipak nije bez zapreka. Naime, položaj Njemačke kao europskog lidera zabrinjava neke od europskih članica koje strahuju od njezine hegemonije. Povijesno iskustvo europskih zemalja s Njemačkom u mnogim europskim prijestolnicama i dalje poziva na oprez. Budući da istovremeno polažu velike nade u njezino vodstvo i strahuju od njezine hegemonije, njezini partneri još uvijek promišljaju o načinu vođenja politike spram Njemačke kako bi se na pravi način postavili prema njezinoj moći.

Berlin stoga mora jasno pokazati da je spreman djelovati kroz institucije u suradnji s partnerima. Njemačka vizija o budućnosti Europe također mora biti kompatibilna s europskim partnerima, kako se ne bi odlučili suprotstaviti njezinoj novoj ulozi i tako Europu odvesti prema političkoj i gospodarskoj stagnaciji. Povijest je pokazala da su europski animoziteti bure baruta čija eksplozija ima katastrofalne posljedice ne samo po Stari kontinent nego i cijeli svijet. Ako Berlin želi biti istinski predvodnik Europe, ne smije djelovati sam. Suradnja s partnerima i izgradnja koalicija krucijalni su za europsku stabilnost i prosperitet. Berlin stoga mora nastaviti suradnju s Francuskom koja mora biti osovina europskog projekta i jačati suradnju s manjim europskim članicama, ali i održavati prijateljske odnose s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama. Ključ europske budućnosti leži u stabilnom europskom poretku i čvrstim euro-atlantskim temeljima.